Uz liturgijska čitanja svetkovine Krista Kralja razmišlja p. Sebastian Šujević

Posljednja je nedjelja kroz godinu i zaključujemo liturgijski ciklus današnjom svetkovinom: slavljem Krista Kralja svega stvorenja. Slavimo danas Krista Gospodara povijesti, Gospodara svijeta, Gospodara svega stvorenoga, slavimo Gospodara ljudi, slavimo Gospodara svih gospodara, Vladara svih vladara. Slavimo svoga Gospodina, svoga Gospodara, slavimo onoga kome se predajemo i u koga se pouzdajemo, kome se nadamo. Krist Kralj u središtu je današnjih čitanja: on je onaj koji vodi svoj narod, on je razlučitelj dobra i zla, on je onaj po kojem ljudska i svjetska povijest dolazi do svojeg ispunjenja.
Koliko te trenutke iščekujemo, koliko nas privlače i bude našu znatiželju, toliko nam je teško predočiti si ih. Ali oni su tu i dolaze nam ususret. Sveto pismo nad donosi Radosnu vijest. Krećem od drugog čitanja – Poslanice Korinćanima, Pavao razlaže: u konačnici Krist Kralj će sve Kraljevstvo Božje podložiti Ocu, i sveopća Crkva će doživjeti svoju puninu i postati zauvijek Kraljevstvo Božje. Susreću se u ovom podređivanju dva pola čovječanstva: Adam, i njegov grijeh – izvor smrti i samoće, i Krist – punina života i slave. On će obeskrijepiti, pobijediti svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu – to će reći svaku nepravdu, svaku zemaljsku vrstu iskorištavanja, sile, sve ono što prijeti i napastuje sjaj Božjih stvorenja i bića. I svoje neprijatelje i napokon smrt. Pobjeda nad pobjedama koje želimo biti ponosni dionici.
Zanima me sve više i više osobnost tog našeg Krista Kralja. Pada mi napamet opis Krista Kralja Svetoga Ignacija u razmatranju Duhovnih vježbi O Kristovu Kraljevstvu, gdje govori o Kralju kao onom koji cijelom svijetu želi dobro i radosnu vijest, prvi kreće i poziva svakog čovjeka da ga slijedi s obećanjem da će dijeliti s njima ono što ima: trud i napor, suze i znoj, glad i sitost, radosti i žalosti, da bi na koncu podijelio i konačnu, vječnu slavu. To Krist Kralj, naš Kralj, i čini. Dao nam je svoj život, a daje nam još i više. Tko ne bi slijedio takvoga Kralja?
O tom Kralju nam govore čitanja i evanđelje. Prvo čitanje proroka Ezekiela nam govori o Pastiru – slika, analogija koja se od davnina primjenjuje za kraljeve, vladare koji su „pastiri naroda“. Krist Kralj je brižni pastir i sigurni vodič, sve što čini, čini za našu dobit. Kada malo zastanemo, dolazi nam k svijesti koliko nas dobro poznaje, koliko nas voli.
Ezekielove riječi možemo još dublje razumjeti promatrajući ih pod dva vidika: prvi, ljudski pastiri – ekonomski, politički, vjerski – koji ne malo puta gledaju svoj interes i hrane egoizam, trguju i brinu o svojim pravima više nego što vole i brinu za svoje stado (prvi dio 34. poglavlja proroka Ezekiela); drugi vidik, sam Isus, dobri pastir, kojeg poput Ezekiela u današnjem odlomku, donosi i Ivan u 10. poglavlju svoga evanđelja. Pastir koji se brine toliko da život daje za svoje.
S čime možemo usporediti njegovu brigu? Govore nam glagoli: pasti će ih (duhovno i materijalno, koliko puta nam je došao ususret), dat će im počinka (koliko nas puta njegova riječ smiruje, ohrabruje i daje pravi odmor), potražit će izgubljenu i vratiti zalutalu (koliko nas čeka i koliko je strpljiv, ne odustaje, i koliko nam oprašta), povit će ranjenu i okrijepiti nemoćnu (kada nam je nanesena nepravda, kada smo osamljeni, povrijeđeni, onemoćali u borbi sa svijetom i samima sobom on je tu), bdjet će nad pretilom i jakom (uvijek nam stoji u obrani, a kada nam dobro ide i dalje će biti uz nas i radovati se s nama, ponosan na svoje). To je Pastir kojega psalmist (Ps 23) danas slavi: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam!
Odlomak završava slikom suda koju evanđelje podrobnije razrađuje: možemo primijetiti dva okvira ove slike – tama i svjetlost. Danas nas zanima svjetlost, jer želimo svjetlost, želimo svoje snage utrošiti na svjetlost, na život, jer sinovi smo svjetla. I zanimaju nas Isusove riječi: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanaka svijeta! Želimo čuti te Gospodnje riječi! Ni više ni manje. Trenutak je to potpune iskrenosti i poštenja prema Bogu i sebi samima. Naša uloga, naš vlastiti angažman je bit koja čini razliku u kvaliteti ovoga trenutka. Prvo mjesto ima odnos prema bližnjemu, osjećaj za bližnjega, pažljivost, uljudnost, suosjećajnost, a i više: nahraniti gladnoga, napojiti žednoga, primiti stranca, zaogrnuti gologa, pohoditi bolesnoga i utamničenoga. Tu je živi Krist. Bit situacije, ili osobnu autentičnost možemo provjeriti, na primjer, iz dvije perspektive: ljudske, tako da se preispitamo dobro poznatim pravilom – „čini drugome onako kako želiš da drugi tebi čini“, pa jesam li činio: prilika da se oslobodim ili barem za početak uočim vlastite računice, sebičnosti... I druga perspektiva, Isusova – koji je posebno pažljiv bio prema grešnicima, bolesnima, siromašnima, odbačenima i to traži od nas.
To je Kraljevstvo koje je već započelo, koje je već tu po Kristu, pa i u tim našim djelima ljubavi. Kraljevstvo u čiju puninu nas vodi Krist pastir i kralj. Gospodin nam je obećao: Biti ću s vama u sve dane do svršetka svijeta, a mi zajedno molimo: Dođi,Gospodine Isuse!