Prve pokusne emisije
na nordijskim jezicima, švedskom, danskom i norveškom, pripremljene su i emitirane
iz Njemačkoga uredništva 1953. godine, na poticaj njegova glavnog urednika isusovca,
bivšega podmorničkog časnika, patra Emila Schmitza. Već godinu poslije program je
na tim jezicima postao redovan. Iz Švedske je ubrzo došao pozitivan odgovor, u obliku
brojnih pisama slušatelja koji su obavještavali o dobrom primitku valova u toj zemlji,
tako da je bilo slušatelja koji su emisije slušali u automobilu. Među prvim urednicima
bio je švedski autor i profesor povijesti umjetnosti Torgil Magnuson, koji je emisije
na švedskom jeziku snimao u isusovačkoj kuriji, birajući vijesti iz raznih biltena. Poslije
je emisije pripremao isusovac Peter Hornung, šaljući tekstove iz Stockholma, sve do
1957. godine, kada je brigu o programu preuzeo pater Lars Rooth. On je pak emisije
snimao u svojoj garderobi u Švedskoj, i snimke slao u Rim. Godine 1965. došao je u
Rim da bi pratio svršetak Drugoga vatikanskog sabora, ali nije se zadržao u Rimu,
nego je nastavio sa sjevera Europe slati snimljene emisije. Preokret se u Švedskom
programu dogodio 1968. godine, kada je Ingrid Sundsten Amici počela čitati tekstove
emisija. Međutim, u ljeti te godine, zbog štrajka pošte, tekstovi vijesti nisu stigli
iz Švedske, te je tako Ingrid Sundsten započela s produkcijom emisija na švedskom
jeziku u Rimu. Uredništvo se 1975. godine odvojilo od Njemačkog uredništva, te postalo
samostalno, s patrom Roothom kao glavnim urednikom Skandinavskoga uredništva. Tijekom
tih gotovo 60 godina, produžilo se i trajanje programa, s 15 minuta tjedno na 20 minuta
dnevno, ali mogućnost emitiranja na svim nordijskim jezicima ovisila je o mogućnosti
pronalaženja u Rimu danskih i norveških suradnika. Često su bogoslovi iz skandinavskih
zemalja, tijekom studija u Rimu, surađivali pripremajući tekstove na vlastitom jeziku.
Ono što čini posebnim rad u Skandinavskom programu jest to da se on prenosi u
luteranskim, odnosno sad već post-kršćanskim zemljama, u kojima mnogi slušatelji nisu
katolici. Stoga, osim prenošenja nauka Svetoga Oca i učiteljstva Crkve, to zahtijeva
i sposobnost tumačenja stvarnosti opće Crkve radi boljega poznavanja i suzbijanja
snažnih predrasuda. Što se tiče lokalne katoličke Crkve koja živi kao manjina, Skandinavski
program nastoji pomoći u održavanju povezanosti s Rimom i ostatkom opće Crkve. U
okviru Skandinavskoga uredništva emitira se i program na finskom jeziku, čije nastajanje
ima korijene u Estoniji; stoga u određenom smislu valja zahvaliti bivšem Sovjetskom
Savezu. Početkom '60-ih godina, naime, pater Vello Salo počeo je emitirati program
na estonskom jeziku za Estoniju koja je u to doba bila dio bivšega Sovjetskog Saveza,
i u kojoj se provodila prisilna rusifikacija. Naravno, emisije su bile ometane, stoga
je pater Salo zatražio pomoć od finskih slušatelja, moleći ih da mu šalju izvještaje
o slušanju. Tijekom Sabora, pater se Salo preselio u Jeruzalem, ali je i dalje
slao vrpce sa snimkama. Ipak, program na estonskom jeziku poslije je prekinut. Sedamdesetih
godina finski su slušatelji pisali patru Larsu Roothu tražeći program na finskom jeziku,
koji je doista i ustanovljen 1975. godine, zahvaljujući zauzimanju patra Rootha. Tada
je to bio 20-minutni program, u eteru jednom tjedno, koji je pripremala jedna redovnica,
sestra Benedikta. Od 1981. godine program se emitira dva puta tjedno, a sadrži informacije
o aktivnostima Svetoga Oca, vijesti iz katoličkoga svijeta te o ostvarivanju katoličkoga
nauka u svakodnevnom životu. Program ima vrlo plodne kontakte s luteranskim župnicima
i luteranskim vjeroučiteljima, kao i s braćom pravoslavcima.