Uz misna čitanja 33. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Sebastian Šujević

U posljednjim smo tjednima liturgijske godine, čitanja nam govore o posljednjim vremenima. Donose nam razne slike bogate značenjima, ponekad čudnim, pomalo zastrašujućim, pa i uznemirujućim – kao da nas žele obuzeti, da sebe gledamo pod tim prizorima, i navesti na osobnu zauzetost, promišljanje. Sa sobom nose ozračje hitnoće i ozbiljnosti. Jer spasenje i jest ozbiljna stvar. Kraljevstvo Božje jest ozbiljna stvar.
No, ono je i radost i ispunjenje čovjekove naravne čežnje. Stoga, ove poruke o posljednjim vremenima, jesu, zapravo, poruke nade: Bog ostaje vjeran onima koji su njegovi, ostaje vjeran svojem savezu i donosi spasenje i život, uspostavlja novi odnos gdje će vladati i dostojno se proslaviti. Dogodio se zaokret u povijesti dolaskom Isusa Krista i otada počinju posljednja vremena, odnosno počinje novo vrijeme. I slike koje nam se donose u odlomcima Svetoga pisma o tim vremenima nemojmo promatrati kao slike događaja već svjedočanstva vjere, slike unutarnjeg stava – pouzdanja, bdijenja, zauzetosti.
Ulomak mudrih izreka donosi nam sliku „vrsne žene“, sliku koju si možemo približiti živućim osobama vrijednih i neumornih supruga i majki, koje u skrovitosti sebe daju bez žaljenja. Tu je skriveno bogatstvo svakidašnjeg služenja, upotrebljavanja darova, uređivanja života. U tekstu možemo prepoznati možda tri bitnija trenutka ili stvarnosti: prvi jest da – „više vrijedi nego biserje“ – takav stav, takva zauzetost za drugoga, takav osjećaj za bližnjega, takvo davanje sebe drugome. Sjetimo se samo Kristovih riječi: „što ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili“; druga stvarnost – „sa strahom Gospodnjim“ – dati Gospodinu bitno mjesto u svom životu i po vjeri dati sadržaj svakodnevnom životu; i napokon, stvarnost riječi – „zaslužuje hvalu“ – Gospodin pohvaljuje i nagrađuje takav život, čuti ćemo u evanđelju: „Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost Gospodara svoga!
Tko to od nas ne bi htio čuti te riječi od Gospodina? Ma, željno ih iščekujemo i čeznemo za njima i već sada kada ih pustimo da nam malo odzvanjaju u ušima bude nam radost i vedrinu. To je radosna vijest evanđelja prožeta životnom nadom.
No, treba i živjeti taj stav koji smo zauzeli s Gospodinom, zato nam Pavao donosi u Poslanici Solunjanima konkretnost i zahtjevnost života: sliku Gospodina kao kradljivca u noći. On stvarno može doći kao kradljivac u noći i oteti nam lažnu sigurnost i mir. I to se događa, već sada, onda kada zapuštamo svoj odnos s Gospodinom i ne damo mu njegovo mjesto u našem životu, i kada si stvaramo nekakvo umjetno, nestvarno ozračje sigurnosti, kada uvjeravamo sami sebe da smo učinili svoje. Kao kad izgradite kuću na pijesku – dođe bujica i kuće više nema.
Ali, ako iščekujemo Gospodina, i živimo život s njime, ako prihvatimo srcem da smo sinovi svjetla i sinovi dana, tada nam Gospodin o svojem dolasku postaje dragi Gost kojeg s nestrpljenjem i pozitivnim uzbuđenjem čekamo. Imamo za to mnoštvo primjera iz života: koji se osjećaji bude kada roditelji iščekuju rođenje djeteta, sve podređuju tome, kada se dečko sprema zaprositi djevojku, kada se iščekuje susret prijatelja nakon dužeg vremena... i tako redom. Takav je naš Gospodin, i ta čežnja i radost je obostrana.
Sama prispodoba evanđelja o talentima na prvi pogled nam se može učiniti neugodnom, kao da je povezana s kapitalističkim trgovačkim razmišljanjem koje u centru ima profit. Tako razmišlja onaj pasivni sluga koji je gotovo zaboravio na Gospodina i koji se u biti sam zatvara pred Gospodinom i ne dopušta mu prići bliže, ne dopušta mu uspostaviti odnos, jer ne pouzdaje se, sumnja i ne vjeruje, usredotočuje se na vlastiti interes, i ne prepoznaje bit Gospodnjeg izazova.
Jer, što se događa – Gospodin daje talente – možemo u njima prepoznati osobne darove i milosti, sam život primljen od Gospodina. I onda, izaziva nas na odgovor: na kreativnost, život življen srcem, strašću, pouzdanjem kako bi se mi sami razvili po tim darovima, s Njime ostvarujući Kraljevstvo nebesko, i dobili još više: već sada živjeli djelo spasenja. U čemu je onda problem, ako je sve tako jasno? Može se reći, u onom izlaganju Gospodinu koje predmnijeva dimenziju rizika, a rizik predmnijeva dobru dozu pouzdanja u drugu stranu, jer to su trenuci u kojima ovisimo i o Drugome, i do izražaja dolazi naša slabost – dio nas koji zahtjeva i našu poniznost. A dolazi do izražaja i naš strah i nepovjerenje. Taj strah u nama može se odraziti na dva načina: može nas blokirati, poput pasivnog sluge, jer se bojimo da nećemo uspjeti, da ćemo izgubiti dar; ili nas može potaknuti da damo sve od sebe, jer je nešto Božji dar i dostojan je naše zauzetosti. Tada dopuštamo Gospodinu da bude naš Bog i da nas vodi kroz svoje Kraljevstvo.
Gospodin je s nama, njegova Riječ, njegova poruka ne može ostati zatvorena u našem srcu, ona vapi izaći i doći do svakoga. Dakle, Gospodin je za rizik, pokazao je to životom. Rizik može donijeti poneku žrtvu – smrt, ali sigurno uskrsnuće na život vječni.