Uz misna čitanja Dušnoga dan razmišlja p. Sebastian Šujević

Prve misli koje nam se javljaju na Dušni dan, na spomendan svih vjernih mrtvih, jesu misli, sjećanja, slike iz života naših dragih pokojnika – baki, djedova, očeva, majki, braće, sestara, prijatelja... Trenuci koji bude u nama osjećaje radosti, razdraganosti ili žalosti, sjete... Prisjećamo se posljednjih trenutaka proživljenih zajedno, a onda i ovozemaljskog ispraćaja... Bude se pitanja o životu, smrti, onostranosti.. I tada, u Gospodnjoj prisutnosti, u iskrenom predanju vjeri, u molitvi srca, budi se u nama nada uskrsnuća – srce euharistijskog slavlja ovoga dana.
Kršćanska liturgija sprovoda slavlje je otajstva uskrsa našega Gospodina Isusa Krista. U ispraćaju Crkva moli da njeni sinovi i kćeri, pridruženi po krštenju Kristu umrlom i uskrslom, prijeđu s njime iz smrti u život, i očišćene duše budu primljeni u nebo, među svete i izabrane, dok tijelo iščekuje blaženu nadu dolaska Kristova i uskrsnuća od mrtvih. No, život nam često na razne načine odvraća pogled od vječne stvarnosti. Gotovo neprestano nam se nameće logika razmišljanja, koju nemalo puta i usvajamo, da nikad nemamo dovoljno: živimo neprestano protegnuti prema onome sutra, od kojeg očekujemo uvijek više: više ljubavi, više radosti, više blagostanja. Živimo pogurani i poticani nadom, što nam je u naravi, neizbrisivo. Na koncu, u svoj toj ošamućenosti života i nade, ugnježđuje se, kao u zasjedi, misao o smrti: misao na koju se teško navići i koju bi se htjelo stjerati negdje gdje nas neće žuljati. Ipak, smrt je družica čitavog našeg življenja: oproštaji i bolesti, boli i razočaranja kao da su njeni najavljivači, njeni prethodnici.
Smrt za čovjeka ostaje dubok misterij. Tajanstvenost koja i u onima koji ne vjeruju u Krista budi poštovanje. Pitanje koje si možemo postaviti jest: je li to što sam kršćanin mijenja moj način razmišljanja i suočavanja sa smrću? Koji je stav kršćana pred pitanjem, pitanjem koje smrt bez prestanka postavlja, ono o posljednjem smislu čovjekova života? Odgovor se nalazi u srži naše vjere. Smrt za kršćana nije posljedica tragične i neprežaljive igre koju treba prihvatiti s hladnoćom i cinizmom. Smrt kršćanina smješta se u trag smrti Kristove: to je gorak kalež koji se ispija čitav, jer je plod grijeha, ali on je i volja Oca koji ljubi, koji nas čeka s druge strane obale raširenih ruku. Smrt, to je pobjeda prikrivena porazom, smrt koja u biti nije smrt već život, slava, uskrsnuće.
Kako će to točno biti, jako nas zanima, ali sada nam je nemoguće reći, znati, pa i zamisliti. Ne spada na čovjeka mjeriti beskrajnost Gospodnjih obećanja i darova. Jedno nam od pokojničkih predslovlja otkriva odnos ljudske miline i božanske sigurnosti: „U Kristu nam zasja nada blaženog uskrsnuća. Mi tugujemo zbog neizbježne smrti, ali nas tješi obećanje buduće besmrtnosti. Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima“.
Smrt kršćaninu ne predstavlja trenutak na koncu njegova zemaljskog hoda, trenutak ovijen ostalim njegovim životom. Zemaljski život je priprava na onaj nebeski, u njemu smo kao djeca u majčinoj utrobi: naš zemaljski život je vrijeme našeg oblikovanja, odgoja, borbe, zauzimanja za istinske vrijednosti, vrijeme prvih izbora i odlučivanja. U smrti, čovjek se nađe pred svim onim za čime u dubini svoga bića srcem teži, iskren prema samome sebi i samome Gospodinu: naći će se pred Kristom i biti će to definitivan izbor, definitivna odluka, definitivno opredjeljenje – izgrađivano sa svakom djelomičnom odlukom ovoga života.
Krist nas očekuje raširenih ruku: čovjek koji ne prihvati Krista, koji se ne pridruži njegovoj strani, bit će onaj koji se odlučuje na patnju koja se sastoji od sjećanja na ljubav koju je odbio. A čovjek koji se odluči za Krista naći će u toj ljubavi puninu vječne radosti.
Opet, razmišljajući iz svoje situacije, iz ljubavi prema našima pitamo se što mi možemo učiniti za pokojne? Nisu daleko od nas, svi pripadaju zajednici ljudi i Crkve, kako oni koji su preminuli u Gospodnjem zagrljaju, tako i svi oni kojih je vjera samo Bogu znana. Molitva za pokojne tradicija je Crkve, i potreba, jer u svakoj osobi mogu postojati razne nesavršenosti, razni tragovi sebeljublja kojih smo pozvani rješavati se. I to se događa u smrti. Tu našim pokojnicima pomažemo našim molitvama.
S druge strane, tako čineći, hranimo svoju vjeru, a naša nas vjera potiče i postaje izvor nadahnuća da se pitamo što možemo danas učiniti za Krista, za bližnjega, i da tako i činimo, imajući u vidu Božju volju – radost vječnoga života i ljubav po kojoj i za koju smo stvoreni.