O zbivanjima u Crkvi u Hrvatskoj – pripremio Vedran Šmitran

Blagdan svetoga Franje Asiškog prošloga je utorka svečano proslavljen u brojnim crkvama diljem Hrvatske, pa tako i u samostanskoj crkvi manje braće na zagrebačkom Kaptolu, gdje su središnje večernje misno slavlje po tradiciji predvodili oci dominikanci. Tako je Svetu Misu predvodio o. Alojz Ćubelić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a propovijedao je akademik o. Franjo Šanjek.
U susretu s gubavcem Franjo je otkrio ljubav prema najsiromašnijima i odbačenima, a osobni susret s raspetim Kristom u crkvi sv. Damjana bio je za njega dovoljan motiv da ostavi svoje bučne drugove i oca koji mu je spočitavao da obiteljski imetak rasipa siromasima – podsjetio je propovjednik, istaknuvši potom važnost asiškog siromaška u našem vremenu. Našem potrošnom društvu, razdiranom mržnjom, nadmetanjem za bogatstvom, vlašću, utjecajem, odbacivanjem marginalnih i gaženjem siromašnih, asiški svetac izuzetno je blizak i potreban da nas pouči da svojim bližnjima, ljudima različitog podrijetla, boje kože, siromašnim i obespravljenim prilazimo na Franjin način - s ljubavlju i poštovanjem – zaključio je o. Šanjek.
Uoči blagdana sv. Franje, u ponedjeljak, u samostanu sestara klarisa u zagrebačkim Mikulićima 100. rođendan proslavila je s. M. Izabela Radin, a svečarici su čestitke uputili i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i dubrovački biskup Mate Uzinić. S. Izabela rodom je, naime, iz župe Pridvorje, u Dubrovačkoj biskupiji. Premda je poziv za posvećeni život osjećala još kao djevojčica, konačnu odluku donijela je u 25. godini stupivši u Družbu sestara franjevki od Bezgrešnog Začeća na Dančama u Dubrovniku. Godine 1938. odlazi u Argentinu, gdje preuzima brigu za napuštenu djecu u nekoliko zavoda. U Red sv. Klare prelazi 1960. godine ulaskom u samostan klarisa koje su tada još bile u Samoboru, a kasnije prelaze u Zagreb.
I u stotoj godini s. Izabela još je pokretna i pamćenje je vrlo dobro služi, a sve donedavno obavljala je svoje radne dužnosti. Sestre joj se rado obraćaju za savjet i rado slušaju njezina životna iskustva, koja svečarica i u ovoj dobi iznosi sa svim potankostima.
Ovoga tjedna započela je akademska godina na našim visokim učilištima. Tom je prigodom na Teologiji u Rijeci njezin visoki kancelar nadbiskup Ivan Devčić predvodio euharistijsko slavlje, u zajedništvu s porečko-pulskim biskupom Ivanom Milovanom te profesorima i studentima.
Zadaća je teologije uvijek iznova riječ Božju prevoditi u nove kulturne forme, kako bi mogla usmjeravati ljude u svakom vremenu, vodeći pritom stalno računa o kontinuitetu tradicije, u čijoj je riznici 'staro' i 'novo' već sadržano – kazao je nadbiskup, dodavši kako istinskog teologa krasi istraživački duh, znanstveni nemir i glad za istinom.
Međutim – kazao je nadalje nadbiskup – danas mnogi u svom teološkom radu podcjenjuju ili ulogu objave i vjere ili ulogu razuma, pa se tako susrećemo bilo s teološkim racionalizmom ili s teološkim fideizmom. Činjenica je također da mnogi danas pod utjecajem suvremenih filozofija, posebno agnosticizma, svode teologiju na govor o čovjeku, društvu, moralu, sve u manje ili više eksplicitnom uvjerenju da nam nije moguće prijeći granicu imanencije – upozorio je nadbiskup, poručivši studentima da dopuste da ih obuzme ljubav Kristova, koja ne dopušta nikakvu površnost i nemarnost u studiranju, nego tjera na sve dublje i dublje uranjanje u Božje otajstvo objavljeno u Isusu Kristu, kojega živoga možemo sresti samo u Njegovoj Crkvi.
Današnji „Vjesnik“ u cijelosti prenosi izjavu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti »O srbijanskim presezanjima prema hrvatskoj književnoj baštini«, a riječ je o osvrtu na tvrdnje koje se donose u ediciji 'Deset vekova srpske književnosti' koju je počela objavljivati Matica srpska iz Novog Sada. U ediciji se, naime, kao srpski navode i hrvatski pisci iz Dubrovnika, Dalmacije i Boke kotorske, pa među ostalima i Marin Držić i Ivan Gundulić, a glavni urednik edicije akademik Miro Vuksanović objašnjava takav postupak tobožnjom dvojnom nacionalnom pripadnošću spomenutih pisaca, kao i time što su njihova djela, navodno, pisana na književnom jeziku koji se temelji na istočnohercegovačkom narječju te napokon i time što dubrovački pisci svoj jezik nazivaju slovinskim.
U Izjavi HAZU-a ističe se kako je katolička tradicija Dubrovnika, Dalmacije i Boke, među ostalim i u književnosti, bila jasno različita i od one pravoslavne i od one islamske, pa o dvojnoj pripadnosti dubrovačkih, dalmatinskih i bokeljskih pisaca ne može biti govora. Osim nazivom hrvatski i drugim nazivima (dalmatinski, ilirski), dubrovački su pisci svoj jezik doista zvali i slovinskim, a to je potpuno u duhu hrvatske kulturne tradicije od srednjega vijeka. I po obliku to je hrvatsko ime jezika jer nema znatnijih skupina Srba koje bi govorile ikavski niti ih je ikada bilo. Takvo prisvajanje tuđe kulturne baštine potpuno je neprihvatljiv postupak koji nimalo ne pridonosi sporazumijevanju i izgradnji povjerenja među susjednim narodima – zaključuje se u Izjavi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
A prije nekoliko dana „Vjesnik“ je prenio HINA-inu vijest o tome da je Skupina hrvatskih akademika i biskupa uputila glavnome tajniku Ujedinjenih naroda i Vijeću sigurnosti (VS) pismo na šest jezika, koje je supotpisalo više od 2200 potpisnika – uglavnom intelektualaca – iz Hrvatske i svijeta, u kojemu traže da puste hrvatske branitelje zatočene i osuđene u Den Haagu bez dokazane krivnje. U pismu naslovljenom Vijeću sigurnosti UN-a potpisnici tvrde da su hrvatski branitelji donijeli mir, „a vi ste ih zatočili u Haagu“.
„Zatočili ste ih i zato što su umjesto vas spasili 100.000 muslimana u zaštićenoj zoni Bihaća, a poslije pokolja u zaštićenoj zoni Srebrenice“ – navodi se u pismu. Pismo je poslano predsjednici hrvatske vlade Jadranki Kosor, s molbom da se dostavi preko hrvatskoga veleposlanika pri UN-u. Akademik Josip Pečarić u dopisu premijerki podsjeća da je Hrvatska vojska operacijom „Oluja“ i spašavanjem Bihaća spriječila genocid razmjeran onome iz Drugog svjetskog rata.
Pismo je napisano gotovo u obliku molitve vjernika, sa stalnim refrenom: ne tražimo od vas – a onda se uvijek spominje pojedinačno zlodjelo ratnog zločina nad hrvatskim pučanstvom, gospodarstvom, kulturnim i vjerskim dobrima, ali na kraju se kaže da ne tražimo da oživite naše mrtve – jer niste bogovi, nego: tražimo od vas da nam vratite naše žive, naše branitelje, koje ste vi zatočili i osudili bez dokazane krivnje.