'Selo od kartona', naslov je najnovijeg Olmijeva filma

U talijanskim kinima u petak počinje prikazivanje posljednjeg filmskog uratka Ermanna Olmija, naslovljenog „Selo od kartona“ o kojem je redatelj govorio s talijanskim novinarima, a razgovor je objavljen u glasilu talijanske Biskupske konferencije 'Avvenire'.
Film započinje prizorom skidanja raspela sa stropa napuštene crkve te njegovim polaganjem na pod u znak poraza. Već je početni prizor potaknuo novinare da Olmija pitaju: Zašto napuštena Crkva i zašto raspelo na podu? Redatelj odgovara da nije riječ o realističnom nego o poučnom filmu. Ta je crkva simbol: predstavlja ogoljenu Crkvu koja tek tada biva Božja Crkva, utočište bijednih i odbačenih – istaknuo je Olmi.
Na upit novinara osuđuje li crkvenu hijerarhiju, redatelj je odgovorio da Krist nije mislio na crkveno zdanje kad je Petru naložio da osnuje Crkvu, nego na zajednicu vjernika. Čovjek je u središtu Kristove crkve – ustvrdio je Olmi i dodao: Krist je najveća novost povijesti, ali svjestan sam da je nedostižan. No, ipak ne uspijevam s očiju skinuti prizor Raspetoga. Ta se opsesija mora prihvatiti, isto kao i opsesija zaljubljene osobe. Zaljubljena osoba svoju opsesiju pretvara u predodžbu, zatim u djelo izraženo glagolom ljubiti. A taj glagol oslobađa – ustvrdio je Olmi.
Okružuju nas mnoge crkve: vjerske, kulturne i laičke, nastavio je Olmi, koje mnogima služe kao zaštita i sigurnost. A što drugo može biti, primjerice Burza, ako ne idolatrijska crkva gdje se novac štuje kao bog. I političke stranke? Zar i one nisu idolatrijske crkve. Ako zaista želimo biti slobodni, onda se moramo osloboditi od svih tih crkvi i njihove lažne zaštite, moramo se osobno izložiti – kazao je Olmi.
Izgladnjelom emigrantu ne treba pokazivati put do karitasa, nego ga valja ugostiti u vlastitoj kući. Nema smisla na daljinu posvajati djecu, ako tu djecu, kad se pojave pred našim pragom, vraćamo tamo odakle su došla. Ne trebamo pomagati nekoga jer mu je potrebna pomoć, nego jer nam je prijatelj. Nazvao sam vas prijatelji, veli Isus – ustvrdio je Olmi dodajući da samo takva dosljednost rađa istinskom slobodom, koja je vrlo skupa, a vjernik je najčešće plati samoćom – ustvrdio je Olmi.
Na upit je li se on ikada osjećao samim u talijanskoj filmskoj proizvodnji, odgovorio je da je bio jako sretan što nikomu nije pripadao kad je filmska proizvodnja bila u rukama ljevice. Tada sam se doista osjećao samim – ustvrdio je redatelj. A na upit što misli o Italiji, redao je da smo na pragu velikih promjena. Stigli smo sa zakašnjenjem – primijetio je Olmi i dodao:
Uvjeren sam da je kršćanstvo najveća novost u svjetskoj povijesti, a u Italiji je katolištvo vrlo ukorijenjeno, premda katkada zaboravi da je kršćansko. Kao što se roba može posvuda kretati zahvaljujući globalnome tržištu, isto se danas zbiva i s ljudima. Nećemo ih nikada moći zaustaviti, a bilo bi glupo to i pokušavati. Kao kršćani moramo shvatiti da drugi narodi mogu predstavljati novu ideju civilizacije. Govoreći pak o bogatstvu, redatelj je rekao da je pretjerano bogatstvo zločin jer drugima oduzima bogatstvo.
Šteta što u Olmijevu filmu ostaje nedorečen, u neku ruku zamagljen, razlog kršćanske ljubavi, o čemu sveti Pavao jasno piše u Drugoj poslanici Korinćanima: Ljubav nas Kristova sili da više ne živimo sami za sebe.