Uz liturgijska čitanja 26. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca, SJ

Današnje evanđelje stavlja pred nas čudnu Isusovu konstataciju: „Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje.“ Čovjek se pita hoće li doista one i oni koje nude svoje usluge po mnogim ulicama i trgovima naših gradova, hoće li one i oni čije brojeve telefona svi dnevni mediji objavljuju uz oglase o drugoj potrošnoj robi, hoće li one i oni s raznih internetskih stranica koje su svakome danas tako jednostavno dostupne, preteći sve nas koji želimo i nastojimo živjeti volju Božju? Jeli dovoljno biti grešnik da se dobije ulaznica za Božje kraljevstvo? Kad bi ovu Isusovu rečenicu izuzeli iz konteksta, što se nažalost često čini, moglo bi se tako zaključiti. Ali ova rečenica ima svoj kontekst, a i stvarne primjere. Sjetimo se samo nekih: žena zatečena u preljubu, potom ona koja svojim suzama pere Isusove noge i maže ih dragocjenom pomasti, carinik Zakej, pa i sam autor ovog evanđelja Matej – Levi. Mnogi su vjerojatno još u tom broju čija nam imena nisu zapisana, jer kako reče sv. Ivan, cijeli svijet ne bi obuhvatio knjigu o Isusu kad bi se popisalo sve što je učinio.
Ova nam parabola otkriva situaciju slušatelja koji se ne želi obratiti. Konstruirana je na usporedbi dva brata koji različito odgovaraju svome ocu. Jedan mu kaže neću, pa napravi, a drugi hoću, i ne učini. Usporedba postaje protuslovna, čak skandalizirajuća u svom zaključku u kojem se tvrdi da one, koji su javni grešnici, treba više cijeniti nego one koji se drže pravednima. Ovi potonji, naime, ne osjećaju nikakvu potrebu obraćenja. Umisliti si da smo pravedni i da ne trebamo obraćenja i da nismo potrebni Božjeg oproštenja najveća je zamka.
Sin koji kaže da – i ne čini ništa – predstavlja one koji su poznavali Boga i slijedili su njegove zapovijedi, ali kad je trebalo napraviti odlučujući korak, kad se radilo o tome da prihvate Krista koji je ispunjenje zakona, povukli su se. Sin koji kaže ne – a kasnije učini ono što se od njega tražilo – predstavlja one koji su jedno vrijeme živjeli izvan zakona i volje Božje, ali su u susretu s Kristom promijenili svoj život i prihvatili radosnu vijest. Odavde slijedi Isusovo upozorenje glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje. Radi se o obraćenju, totalnom zaokretu vlastitoga života. Nije dovoljno biti grešnik, i to što veći to bolje, potrebno je slijediti Krista i pripadati njemu čitavim svojim bićem. Više se ne poigravati s grijehom. Dobro su nam znane Isusove riječi, koje je rekao svaki puta kada bi otpuštao grijehe, najupečatljiviji primjer je svakako onaj žene zatečene u samom preljubu: Ne osuđujem te. No, to nije završetak zgode, postoji i nastavak: Idi i ne griješi više. Takvi mogu u kraljevstvo Božje, oni koji se ne mire s grijehom, koji svoj grijeh peru u krvi onoga koji ju je za nas na križu prolio.
Činiti volju Očevu središte je Matejevog evanđelja. To je moguće samo onome koji se obrati, a obratiti se može samo onaj koji se osjeća nelagodno u svom zlu. Ta nelagoda ga tjera iz njegova 'ne' volji Božjoj, u 'da'. I to 'da' koje ne ostaje samo na riječima nego prelazi u djelo. Nažalost ponekad se događa da ovu Isusovu prispodobu čitamo kao neki treći slučaj, kao da smo spoj ova dva sina. Mi kažemo da i činimo ono što kažemo. Međutim, tog trećeg u prispodobi nema. Ja sam jedan od ova dva sina. U meni također postoji ta podijeljenost, ta dvoličnost. U kojem se prepoznajem? Gdje vidim ono svoje 'ne' koje se pretvorilo u 'da', odnosno gdje je moje 'da' koje je ostalo samo u riječima, a nikada se nije ostvarilo. Kaže jedna zgoda ovako: razgovarali obraćenik i njegov prijatelj nevjernik. Obratio si se dakle Kristu? Da. Onda moraš puno toga znati o njemu. Reci mi: u kojoj se zemlji rodio? Ne znam. Koliko mu je bilo godina kad je umro? Ne znam. Koliko je propovijedi izrekao? Ne znam. Premalo znaš za čovjeka koji tvrdi da se obratio Kristu. Imaš pravo. Stid me je koliko malo znam o njemu. Ali znam ovo: prije tri godine bio sam pijanica. Moja se obitelj raspadala. Moja su žena i djeca svaki dan sa strahom očekivala moj povratak kući. Sad više ne pijem; nemamo nikakva duga; naš je dom sretan dom. Sve je to Krist učinio za mene. Toliko ga poznajem.
Poznavanje Isusa mijenja moj život, ne može me ostaviti u situaciji u kojoj se nalazim, tjera me da se oslobodim onog zla koje mi priječi da budemo pravi prijatelji. Upoznajući i produbljujući svoj odnos s Isusom zapravo sve više upoznajem sebe, tj. Isus mi otkriva što sam ja u stvari. Otkriva mi da sam čovjek, a biti čovjek znači biti ono što je Bog zamislio kad me je stvarao. Biti njegov prijatelj. Svako udaljavanje od te Božje zamisli je grijeh. Obraćenje znači povratak na početak, povratak Ocu, povratak Stvoritelju, znači ponovno postati čovjek.