Kardinal Piacenza o gorućima pitanjima u Katoličkoj crkvi

Kardinal Mauro Paicenza, pročelnik Zbora za kler, poznat je kao osoba koja se rijetko pojavljuje u javnosti, kao tihi i neumorni radnik te pomni promatrač svih pojava u suvremenoj kulturi. Prošlih je dana dao intervju za agenciju Zenit i odgovarao na novinarske upite o vrućim temama u Katoličkoj crkvi.
Na novinarovu primjedbu da se u Crkvi periodično pojavljuju iste teme, rekao je da je u povijesti Crkve uvijek bilo centrifugalnih sila, ljudi koji su nastojali „normalizirati“ posebnost Kristova događaja i njegova živog tijela, odnosno Crkve. „Normalizirana“ Crkva izgubila bi svoju proročku snagu, više ne bi imala što reći ljudima, jednostavno rečeno, izdala bi Gospodina. Ovo se razdoblje razlikuje od ostalih što se u medijima raspravlja o doktrinarnim crkvenim pitanjima. Glede nauka želi se pravdati grijeh, zanemaruje se milosrđe, naglašava se autonomija koja odiše praktičnim ateizmom. U posljednjim desetljećima mediji posvećuju veliku pozornost „centrifugalnim silama“ i sve uveličavaju jer žive od suprotnosti – ustvrdio je kardinal Piacenza.
Na upit je li ređenje žena „doktrinarno pitanje“, rekao je kako se s tim problemom suočio papa Pavao VI., potom i Ivan Pavao II. u pismu Apostolica Ordinatio Sacerdotalis, i definitivno ga riješio: „S ciljem da se ukloni svaka sumnja od velike važnosti, koja se odnosi na božansku ustanovu Crkve, ... izjavljujem da Crkva nema nikakvo ovlaštenje rediti žene te da je ova odluka konačna za sve vjernike u Crkvi“. Neki su pokušali tumačiti da je riječ o „relativnoj konačnosti“, ali svoj pokušaj ne mogu ničim potkrijepiti – istaknuo je kardinal Paicenza.
Na primjedbu da u Crkvi nema mjesta za žene, rekao je da žene u Crkvi imaju vrlo važnu ulogu, a mogle bi imati još važniju, jer se nitko ne bi protivio da stručna žena vodi Upravu Apostolske Stolice, ili da neka sposobna novinarka bude ravnatelj Vatikanskog tiskovnog ureda – ustvrdio je kardinal podsjećajući da služenje ne treba poistovjećivati s vlašću, kako se to čini u svijetu. Osim toga, smatram da je prevladavajuća kultura podcijenila veliko otajstvo majčinstva. Ideologija profita umanjila je i manipulira ženama, ne priznaje da majke mogu uvelike pridonijeti današnjem društvu. Crkva nije politička vlast u kojoj svi žele veću moć, Crkva je Tijelo Kristovo, i svatko je član prema Kristovu naumu. U Crkvi nije pitanje muških i ženskih uloga, nego uloga koje po božanskoj volji predviđaju ređenje. Nema nikakve razlike između muških i ženskih vjernika, što može jedno može i drugo. Važna je stručnost i sposobnost, a nije važno je li netko muško ili žensko – ustvrdio je kardinal.
Na novinarov upit može li se stvarno sudjelovati u životu Crkve bez stvarne moći i odgovornosti, odgovorio je upitom: Tko je rekao da se sudjelovanje u životu Crkve odnosi na vlast. Tko tako razmišlja gubi iz vidika samu narav Crkve. Crkva je božansko-ljudska ustanova, a ne ljudska udruga. Crkvena hijerarhija osim što je izravna božanska ustanova, ona je u službi zajedništva. Velika je zabluda smatrati crkvenu hijerarhiju kao izvršavanje „apsolutne vlasti“. Da nije tako mogu posvjedočiti svi oni koji su pozvani surađivati s osobnom odgovornošću Pape i opće Crkve. Nijedna odluka nije plod nečije samovolje, nego je plod savjetovanja, zajedničkih odabira, dugotrajne suradnje, prije svega biskupa i biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta. Kolegijalnost nije društveno politički pojam nego proizlazi iz jedinstvene euharistije, iz osjećaja da se svi hranimo istim kruhom i da svi živimo istu vjeru, da smo ujedinjeni u Kristu: putu, istini i životu, a Krist je isti jučer, danas i sutra – istaknuo je kardinal Paicenza.
Na upit o prevelikoj vlasti Rima, odgovorio je da je Rim simbol katolištva i kolegijalnosti. Božja je providnost odabrala Rim za mučeništvo apostolskih prvaka, Petra i Pavla, a zajedništvo s Rimskom crkvom uvijek je označavalo zajedništvo s općom Crkvom, jedinstvo, poslanje i doktrinarnu sigurnost. Rim je u službi svih Crkvi, ljubi sve Crkve i nerijetko ih štititi od vlada koje ne poštuju vjersku slobodu – ustvrdio je kardinal dodajući:
Crkvu valja shvatiti u svjetlu dogmatske konstitucije 'Lumen gentium' II. vatikanskog sabora. Rim je pozvan predsjedati u ljubavi i istini, istinskim izvorima kršćanskog mira. Jedinstvo Crkve nije plod nagodbe sa svijetom i njegovim mentalitetom, nego je milosni plod naše vjernosti Istini i Ljubavi. Glede toga puno govori činjenica da jedino Crkva danas brani čovjeka i njegov razum, njegovu sposobnost da upozna stvarnost i s njom stupi u dodir, čovjeka dakle u njegovoj cijelosti – istaknuo je kardinal Paicenza.
Odgovarajući na upit je li Rim zapreka ekumenizmu, rekao je da je Rim bitna pretpostavka ekumenizma. Ekumenizam je glavni prioritet za život Crkve i apsolutna potreba koja proizlazi iz Gospodinove molitve: „da svi budu jedno“. Njegova je molitva „zapovijed“ kršćanima. Stoga je nužan dijalog sa svim kršćanima, da Krist bude kvasac društva. Također je žurno voditi dijalog i s nekršćanima, odnosno dijalog između kultura radi zajedničkog prinosa izgradnji boljega svijeta. Rim prednjači i na tome području. Sve snage i vrijeme valja koristiti da se ostvari jedinstvo kršćana – ustvrdio je kardinal.
Na upit o ulozi svećenika u Crkvi, rekao je da svećenici nisu socijalni radnici ni činovnici Božji. Kriza svećeničkog identiteta najizraženija je u snažno sekulariziranim kontekstima, u kojima, čini se, nema mjesta za Boga. Svećenici moraju biti po želji Kristovoj. Svećenički je identitet kristocentričan i stoga euharistijski, a to je u više navrata istaknuo Sveti Otac: „Krist nas uvlači u Sebe“, s nama se sjedinjuje i čini nas dionicima svojega života. To se stvarno zbiva po sakramentu, dakle objektivno, u Euharistiji, čiji su svećenici službenici, odnosno sluge i učinkovito sredstvo – objasnio je kardinal.
Odgovarajući na upit o problemu svećeničkog celibata, odnosno neženstva, rekao je da nije jednostavan zakon o celibatu. On je posljedica uzvišenije stvarnosti koja se može jedino shvatiti u živom odnosu s Kristom. Isus veli: „Tko može razumjeti neka razumije“. Sveti celibat nije ostatak prošlih vremena, on je uvijek nov, u smislu da se po njemu obnavlja svećenički život, koji se dariva iz vjernosti prema Bogu gdje mu je korijen a plod je apsolutne ljudske slobode. Nije problem celibat, niti se može kao mjerilo njegove valjanosti uzimati nevjernost i slabost nekih svećenika – kazao je kardinal osvrćući se na statističke podatke. Uostalom, statistike vele da 40 % brakova propada, a tek 2% svećenika napusti svećeničku službu, ne može se dakle celibat smatrati razlogom krize svećeničkih zvanja. Možda slobodu ne treba shvaćati kao pomanjkanje obveza i konačnih odluka, a valja otkriti kako je istinsko ljudsko ostvarenje baš u konačnosti sebedarja Bogu i bližnjemu – ustvrdio je kardinal.
Na primjedbu da bi se povećao broj svećenički zvanja ako bi se ukinuo celibat, rekao je da su u krizi i kršćanske zajednice gdje nema ministerijalnog svećeništva dakle ni celibata, i one su u velikoj krizi glede „zvanja“ za vođenje zajednica. Isto kao što je u krizi sakrament braka. Kriza zvanja povezana je s krizom vjere. Stoga se moramo boriti za rast vjere, u tome je stvarni problem. Ljudi su izgubili osjećaj za sveto, za vjeru i vjersku praksu, sve se to odrazilo na svećenička zvanja; osim toga i djece se manje rađa, smanjio se broj mladih, a slijedom toga i mladih svećenika. Lijek protiv opadanja svećeničkih zvanja predložio je sam Isus: „Molite dakle Gospodara žetve da u svoju žetvu pošalje radnike“ istaknuo je kardinal Piacenza i dodao: U tome je bit pastorala za zvanja. Molitva za zvanja treba biti snažna, opća i široka molitvena mreža i euharistijsko klanjanje u cijelome svijetu, to je jedini mogući odgovor na krizu svećeničkih zvanja. Gdje se moli, tu ima i zvanja. Osim toga, vrlo je važno brinuti se za identitet i posebnost svećenika, redovnika i vjernika laika u crkvenom životu, da svatko može slobodno shvatiti i prihvatiti poziv koji mu je Bog odredio. Svatko treba biti ono što jest i svaki se dan ima sve više trsiti da živi istinskim životom – primijetio je kardinal.
Osvrćući se na opće stanje u Crkvi, rekao je da crkveni program ne može ovisiti o tome što će o njemu misliti javnost, hoće li ga javnost prihvatiti i hvaliti. Mi jedino moramo služiti Bogu i svome bližnjemu, bez obzira tko bio, svjesni da je spasitelj Gospodin. Mi smo sredstvo u Njegovim rukama, stoga ne smijemo nikada očajavati. Gospodin je bio s Petrom u lađi i onda kad se činilo da spava. Moramo raditi kao da sve ovisi o nama, a biti svjesni da sve ovisi o Bogu. Stoga nikada ne smijemo zaboraviti da se prava ljubav očituje kroz vrijeme. Vjernik zna da je Gospodin put, istina i život. Ključ je našega poslanja u vjernosti Istini, bez obzira što će netko reći i misliti. Rekao bih da je naš program vrlo dobro sažet u izreci Vijeća evangeličkih crkvi od 1945. godine: „Hrabro naviještati, s pouzdanjem moliti, radosno vjerovati i strastveno ljubiti – zaključio je kardinal Piacenza.