Spomenik u čast glagoljašima u Vinici

U Vinici, danas maloj a nekoć vrlo velikoj župi, koja se naslanja na Studence i Aržano, a koja je u općini Duvno, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, sazidan je spomenik s oltarom u čast glagoljašima na kojem su postavljeni njihovi likovi u bronci i ona slova koja su ih nadahnjivala za sveukupni rad za dobro svoga naroda i Crkve. O spomeniku govori profesor vlč. Ilija Drmić:
U Vinici kod Tomislavgrada od početka srpnja 2008. pa do početka kolovoza 2009. nikao je spomenik u čast glagoljašima iz župe Vinice, koji još nije posve dovršen jer sve ono što slijedi veoma je kvalitetno i skupo. Projektanti ovoga spomenika jesu ing. Petar Gale iz Zagreba, rodom iz sela Galića u župi Rašeljke, i ing. Milan Čamber iz Vira. Izvođači radova majstori su radionice Mramor Vir kod Posušja.
Spomenik u čast glagoljašima s velikim kamenim oltarom od 3 tone, krstionicom, ambonom, svijećnjakom i sedijima ozidan je od kamenih blokova, a kameni križ visine 4 metra sastavljen je od dva dijela. Onaj prolaz kao vrata s polulukom na spomeniku označava ovozemnost i onozemnost, o čemu su glagoljaši propovijedali kao svećenici. Na tome mjestu glagoljicom će biti ispisane početne riječi Ivanova evanđelja: Iskoni bje slovo, slovo bje kod Boga, Bog bje slovo! Naime, to nas sve podsjeća na ulazna vrata u crkvu kao građevinu gdje se sakuplja na liturgijska slavlja živa Crkva, Narod Božji, o čemu su oni maštali u tome turskom vremenu, ali i u vremenu njihova osporavanja zbog jezika u liturgiji i koječega drugoga. Ova nedovršenost crkve, koju su oni htjeli zidati na raznim mjestima gdje su djelovali, doziva nam u svijest to nesretno vrijeme strane sile da odustanu od svoga hrvatskoga i crkvenoga djela, a činjenica je da nisu nigdje podigli crkvu nego su uvijek mise slavili u pećinama, na grobljima i pod vedrim nebom (sub divo). Ono čvrsto i stameno što je glagoljaše motiviralo u njihovu životu i radu jest Kristov križ koji je ovdje projektiran kao velebni kameni križ s nacionalnim obilježjima u podnožju. Imali su oltar (altare portabile) na kojem su slavili svete mise i s kojega su dijelili ostale sakramente, ali i za nj su se morali boriti u tim i takvim vremenima. Na ovome spomeničkom oltaru jest najstariji kršćanski znak ribe (IXθYΣ - Isus Krist Sin Božji Spasitelj), te tako ovaj oltar s dva podnožna kamena bloka i uklesanom ribom gotovo kao da plovi kroz prostor i vrijeme, što označava stvarno stanje prenošenja oltara od mjesta do mjesta u ta davna teška vremena. Na jednoj plohi oltara bit će napisane riječi Psalma 84: “I vrabac sebi log nalazi i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje, a ja žrtvenike tvoje, Jahve nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj!“ Ovdje je uz oltar ambon s križem i slovom X odakle se naviješta Božja riječ i krstionica koja označava čin svetoga krštenja i ulaska krštenika u Crkvu sa slovnom ikonografijom koja znači početak i svršetak (A - Ω), te svijećnjak na kojem se pale svijeće za vrijeme misnoga slavlja što označavaju Krista koji je svjetlo na prosvjetljenje svoga vjerničkoga puka.
Za spomenik u čast glagoljašima rodom iz župe Vinice uradio je kipar Jure Žaja u bronci medaljone za svakoga od njih napose, a to su: don Josip Jurčević (oko 1740.-1776.); don Martin Jurčević (1744.-1804.); don Ilija Jurčević (1764.-1838.); don Jakov Perković (1767.-1836.); don Tadija Ćalić (1780.-1835.); don Josip Lučić (1780.-1839.), te biskup Nikola Bijanković (1645.-1730.), koji je pohađao ove krajeve i odgajao svećenike glagoljaše. Medaljone je dovezao iz Zagreba 17. srpnja 2011. sam umjetnik, a svečano ih je postavio na kameni spomenik skupa s ing. Milanom Čamberom 21. srpnja 2011.
Na vrh spomenika postavljen je lik biskupa Bjankovića na kamen čiji oblik podsjeća na stećak, a ispod biskupova lika uokrušce se nižu na kamenu uz prolaz brončani likovi svećenika glagoljaša. Djeluju tako da i sada dozivaju puk, koji prolazi kroz taj spomenički prolaz, na sveta blagdanska i nedjeljna misna slavlja, na učenje povijesti, slova i slovesa svoga hrvatskoga jezika: glagoljice, hrvatske ćirilice, bosančice i latinice u nekoliko inačica do ove sadašnje, te na sve radosti koje im Crkva, naša Majka i Učiteljica, nudi iz dana u dan. Oni su tu pokraj ulaza u hram života gdje je Oltar i sve prate kao budni pastiri jer ne žele da vjernički i hrvatski narod zaboravi svoje korijene, svoju povijest, da se ne zapetlja u vrtlozima sadašnjosti, te da ne izgubi budućnost. Glagoljaši su naši pastiri, od Boga poslani, koji su okrenuti jedan prema drugome na ulazu, svečanom ulazu u hram pod vedrim nebom, u crkvu za kojom su čeznuli da je podignu, s pukom sagrade u mjestima svoga djelovanja u tim davnim teškim turskim vremenima neslobode ali nisu uspjeli, jedino što su zidali živu Crkvu, narod Božji i što su s tim narodom i svim ostalim pastirima našega puka nosili svoje teško breme i svoj križ, što je tu u tkivu ovoga spomenika. Kad oni nisu mogli podizati crkve i oltare, a vruće su željeli i htjeli, onda evo im u čast spomenik s oltarom i naše dužno sjećanje, ljubav i poštivanje. Podižući ovaj spomenik njima u čast podižemo ga svim onim nositeljima Božje poruke u ovome svijetu, svim našim župnicima i redovnicima Božjim, te svima koji su krenuli putem Božjih apostola iz ove župe.
Sada su ovi glagoljaši na “svome plemenitom” podno Zavelima, u Vinici, gdje su rođeni i odakle su otišli u sjemenište Priko kod Omiša gdje su svladali osnove duhovnosti, zatim svećeničkoga i glagoljaškoga života i rada, te se predali Bogu i narodu diljem naših hercegbosanskih i inih hrvatskih krajeva propovijedajući hrvatskim jezikom i pišući hrvatskim jezikom i slovima, te šireći sveukupnu kulturu svoga naroda. Sunce ih ujutro obasja i doživljavamo ih vrlo budnima, spremnima za svaku akciju, za svaki rad za dobrobit svoga naroda, za svakodnevnu borbu za hrvatski jezik i kulturu, za vjeru i život u Bogu. Sunce ih ugrije i u podne, nekako odozgor, a oni su još čili, poletni, čak zagledani u sunce i plavetnilo neba. Kamen im je postao topao, drag, pa i kad je hladan ovaj kamen, on je njima znamen borbenosti za ideale vjere, ćudoređa, domoljublja, jezikoljublja, svega što tvori bit i ljepotu života. I popodne sunce obasjava stamene glagoljaše, samo sada njihove sjene padaju na istočnu stranu, kao što su ujutro izdužene lijegale na zapadnu stranu. Oni su gotovo zagledani u iskon: Iskoni bje slovo, slovo bje kod Boga, Bog bje slovo! Ove su riječi s radošću propovijedali svome puku dok su bili živi, a evo i sada dok su mrtvi i na ovome spomeniku u svojim likovima u bronci.
Uoči ovogodišnje proslave Male Gospe, zaštitnice župe Vinice, bit će na ovaj spomenik postavljen i puku predstavljen slovni sustav hrvatskoga naroda zvani glagoljica, što ga je izradio od kovanoga metala Mate Madunić, direktor Bravarije Pilešević u Cisti Provo.