Uz liturgijska čitanja 23. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca, SJ

Iz riznice Božje riječi Crkva danas pred nas stavlja čitanja koja nam progovaraju o našim međusobnim ljudskim odnosima, o životu braće i sestara u Kristu. U svjetlu otajstva Isusa Krista promatramo prvo čitanje iz knjige proroka Ezekiela koji nas poziva na opomenu bezbožnika, kako bi se spasio njegov život a ujedno i onoga koji je dužan opomenuti. Razmišljamo li Kajinovski, odgovoriti ćemo: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ Međutim kao krštenici pozvani smo preobražavati u sebi one stavove i reakcije koje nam se možda spontanu javljaju, pozvani smo ih kristijanizirani, učiniti ih što sličnijima reakcijama Isusa Krista.
Božja riječ nas danas želi upozoriti na stvarnosti koje razaraju naše međusobne odnose, čine ih neiskrenima i licemjernima. Spomenuti ću samo jedan primjer ogovaranje i kleveta. Uvukli su se u sve sfere našega života, nitko od njih nije pošteđen. Pa čak i mala djeca od nas starijih uče kako o drugima treba pričati kad su s nama, a kako kad nisu s nama. Isus danas u evanđelju progovara o bratovoj pogrješci i o bratskoj opomeni. Ne određuje koja je to pogrješka, može biti bilo što, veliko ili malo. Ne mora čak biti niti u odnosu prema meni, dapače, kad bi bilo u odnosu prema meni pitanje bi bilo pokreće li me na opomenu ljubav prema bratu koji griješi, ili me pokreće moja povrijeđenost. Zašto Isus govori da najprije brata ili sestru pokaramo na samo? Prije svega radi poštivanja dobroga glasa drugoga, njegova dostojanstva. Najgora bi stvar bila opominjati muža pred ženom ili obratno, učitelja pred učenicima, poglavara pred njegovim podložnicima. Na taj način gubi dostojanstvo i autoritet koji mu pripada. Kaže nasamo i zbog toga da se osobi dadne mogućnost da se opravda, da nam pojasni zašto je nešto učinila. Često puta ono što kao promatrači vidimo kao nekakvu pogrješku, u biti ona to nije. Bilo bi mnogo manje nesporazuma kada bismo dali drugome priliku da progovori, da nam pojasni neki svoj čin. To nije moguće kada proglasimo bratovu pogrješku, kada ju stavimo na sva zvona, kako obično kažemo. Ako nastojimo slijediti Isusa to bi svakako trebali izbjegavati. Vjerojatno svi znamo onaj događaj, ali ne smeta da ga ponovim, kada je jedna žena došla na ispovijed sv. Filipu Neriju optužujući se za ogovaranje. Svetac joj je dao odrješenje, ali joj je naložio čudnu pokoru: da ode kući po jednu kokoš i da se vrati k njemu putem dobro očerupavši kokoš. Kad je tako s očerupanom kokoši došla pred njega svetac joj je rekao: Dobro, a sad se vrati i pokupi perje koje si prosula putem. Žena odgovori: pa to je nemoguće, tko zna gdje je koje pero završilo. Odgovorio joj je sv. Filip: Vidiš, ako nije moguće pokupiti perje koje je vjetar raznio na sve strane, tako nije moguće povući ogovaranja i klevete kojima smo nanijeli štetu drugima. Bila istinita ova zgoda ili ne, njezina je poruka itekako aktualna i danas. Ono zlo koje smo proširili o drugome, pa makar to bila i istina što smo iznijeli, nemoguće je izbrisati. Demanti gotovo nitko ne zapazi. Uvijek treba biti oprezan, a pogotovo oni koji rade na takvim položajima čija riječ, pisana ili izgovorena, dopire do mnogih.
Vratimo se temi bratske opomene, treba reći da ne ovisi uvijek o nama dobar ishod opomene, uz sve naše dobre namjere onaj drugi može ju ne primiti. Ali o nama svakako ovisi dobar ishod primanja opomene. Onaj koji je počinio pogrješku mogu biti upravo ja, a onaj koji me opominje netko drugi: muž, žena, prijatelj, subrat, profesor, šef. Osim obveze bratske opomene postoji i druga strana medalje, obveza da ja prihvatim opomenu drugoga. Tu se vidi koliko smo zreli drugoga opominjati. Tko želi drugoga ispravljati, mora najprije biti spreman biti od drugih ispravljan. Ovo Isusovo učenje o bratskoj opomeni treba uvijek čitati s onim što je rekao drugom zgodom: "Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu." Doista naša dobronamjernost u opominjanju i spremnost na prihvaćanje opomene može između nas stvarati prave bratske odnose, stvarati prave prijatelje. Nije pravi prijatelj onaj koji mi u svemu povlađuje, istinsko dobro mi želi onaj koji mi ukazuje i na moje pogrješke. Istina nas oslobađa, uči nas Isus. Prihvatiti istinu o sebi od mene čini pravoga čovjeka.
Poštujmo ovu stupnjevitost opomene na koju nas Isus poziva kao bi izbjegli sve nesporazume u našim odnosima, kako bi doista svakodnevno rasli u ljubavi o kojoj nam danas progovara sveti Pavao. Ljubav je jedino što jedni drugima dugujemo. Punina zakona jest ljubav.