Objavljene Papine kateheze o crkvenim naučiteljima

Vatikanska je nakladnička knjižara objavila zbirku kateheza pape Benedikta XVI., koje je nedavno održao o crkvenim naučiteljima. Riječ je o 11. poglavlju „biblioteke“ koju je kroz godine, na općim audijencijama srijedom, Papa sastavio počevši od apostolā, crkvenih naučitelja, sve do učitelja i pisaca, muškaraca i žena, Srednjega vijeka. Sada se tomu pridružuju protagonisti kateheza održanih u prvim mjesecima ove godine, a u kojima su glavni likovi najveći predstavnici kršćanstva uglavnom iz 16. i 17. stoljeća.
Jedina svetica najbliža našem vremenu, kojom je papa Benedikt XVI., 6. travnja, završio svoj prikaz crkvenih naučitelja, bila je Terezija iz Lisieuxa, koja je živjela krajem XIX. stoljeća. Gotovo svi su ostali bili suvremenici, ali iz vremena dvije ili tri stotine godina prije. Bilo je to teško razdoblje za Crkvu, doba luteranske reforme i Sabora u Trentu, koje je obilježio raskol između katolika i protestanata. Sveti je Otac u katehezama održanim između veljače i travnja ove godine, predstavio „velike“ likove toga doba: Terezu Avilsku, svetoga Ivana od Križa, svetoga Franju Saleškoga, svetoga Alfonza Mariju de' Liguorija.
Međutim, postoje još tri lika, možda manje poznata u odnosu na prije spomenute; tri crkvena naučitelja koji su se u vrijeme protestantske reforme, kada je često – kako je rekao Sveti Otac – prevladavala „retorika gnjeva“, razlikovala po inteligenciji vjere, i posebno po hrabroj blagosti. Tako je početkom veljače papa Benedikt XVI. govorio o svetom Petru Kaniziju, nizozemskom isusovcu koji je u drugoj polovici XVI. stoljeća donio Kristovu poruku u srce protestantizma, u Njemačku, i to u svojem točno određenom stilu. U povijesnom trenutku snažnih sukoba među vjeroispovijestima, izbjegavao je grubost i jetku retoriku – što je bilo rijetko u to doba rasprava među kršćanima, i s jedne i s druge strane - i imao je za cilj samo predstaviti duhovne korijene i oživljavanje čitavoga tijela Crkve - rekao je Sveti Otac na audijenciji 9. veljače ove godine.
Petar Kanizije ljudima govori prostodušno, ističući važnost svakodnevne molitve, nedjeljne Svete Mise, odnosno kršćanskoga života. Jednako se tako u svojemu propovijedanju ponaša sveti Roberto Bellarmino, dvadeset godina mlađi, koji je dostigao kardinalsku čast ne odvajajući se od vjernika svoje biskupije kojima je – kako je istaknuo Sveti Otac - uvijek govorio o beskonačnoj Božjoj dobroti. Izbjegava svaki polemički i agresivni pristup u odnosu na reformističke ideje, te rabeći razumska obrazloženja i argumente iz crkvene tradicije, jasno i djelotvorno prikazuje katolički nauk (…) Njegovo propovijedanje i njegove kateheze predstavljaju isto ono obilježje usredotočenosti na bitno koje je naučio ignacijevskim odgojem, koji je sav usmjeren na usredotočivanje snaga duše na Gospodina Isusa, kojega se intenzivno upoznaje, ljubi i nasljeduje – napomenuo je Papa na općoj audijenciji 23. veljače ove godine.
Godine 1602., kada kardinal Bellarmino postaje nadbiskupom Capue, u franjevačkom je kapucinskom redu za poglavara izabran još jedan budući svetac, Lovro Brindiški. I on se pokazao – kako je istaknuo Sveti Otac – pravim „čovjekom mira“. Njegova ga je mirnoća u ponašanju i riječima činila ljubaznim, a ponajviše je zbog toga bio djelotvoran poziv koji je upućivao kršćanima, da njihov život bude dosljedan vjeri koju ispovijedaju. Snaga se svetoga Lovre Brindiškoga rađa iz snažne i ustrajne molitve. A to ga – prema Papinim riječima – čini i otpornim na opasnost od aktivizma, od kojega se imaju čuvati suvremeni kršćani, pa i svećenici. I danas su novoj evangelizaciji potrebni dobro pripravljeni apostoli, revni i hrabri, kako bi svjetlost i ljepota Evanđelja prevladali nad kulturnim strujama etičkoga relativizma i vjerske ravnodušnosti, te preobrazili razne načine razmišljanja i djelovanja u istinski kršćanski humanizam – rekao je Sveti Otac u katehezi na općoj audijenciji 23. ožujka ove godine.