Hrvatski biskupi povodom svetkovine Uznesenja Marijina

Danas je u zagrebačkoj prvostolnici svečano koncelebrirano misno slavlje predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Na početku je biskup Šaško istaknuo kako slaveći svetkovinu Uznesenja BDM dušom i tijelom u nebesku slavu s pouzdanjem i radošću promatramo ono što je Bog pripravio svojoj Crkvi na kraju njezina zemaljskoga puta. Praznina Marijina groba odraz je praznine Kristova groba i objavljuje konačnu pobjedu života nad smrću.
Danas se radujemo kao Crkva, ali i molimo za nju, u trenutcima kada osjećamo nastojanja da ju se razjedini, da ju se obescijeni i nametne mržnja prema njoj. Božjemu neprijatelju to nikada neće uspjeti, bez obzira koliko se ljudi u Crkvi i izvan nje trudili oko toga i stavljali se u službu koja je daleko od istine i ljubavi. Naša se molitva uzdiže i za Domovinu, da ne previdimo koja su naša uporišta i koji je naš poziv kao naroda, privrženoga pobožnosti prema Mariji, rekao je biskup Šaško.
U prigodnoj homiliji biskup je podsjetio, kako se redovito na ovakve dane naših crkvenih svetkovina i slavlja koja su ujedno i državni blagdani skupljaju izjave raznih ljudi, upućenih i neupućenih o sadržaju koji se slavi. Ne ulazeći u smisao takvih propitivanja, svjesni da živimo u društvu u kojemu više i nije važan sadržaj i istina o nekoj temi, nego čudan skup mišljenja, i sami se trajno nalazimo pred pitanjem što, s jedne strane, kao kršćani slavimo današnjom svetkovinom i, s druge strane, kakvim se govorom obraćamo onima koji nisu kršćani.
Kako je suvremenomu društvu, suvremenoj kulturi koja se često opisuje kao kultura nečega sto je prošlo, bez jasnih obilježja sadašnjega, kao post-metafizička, kao post-moderna ili čak kao post-kršćanska kultura; kako je u tome ozračju uopće moguće ponuditi sadržaj današnje svetkovine? Kako čovjeku tako duboko uvučenom u iskustvo zemaljskoga uvjerljivo reći da svoj pogled usmjeri prema nebu, upitao je biskup.
Pa, ipak, nastavio je biskup, kao vjernici to činimo, ne zato da bismo nekomu nešto dokazivali; nekoga u nešto uvjeravali, nego jednostavno da bismo danas slavili i zajedno se radovali Božjemu daru i ljepoti Božjega plana s nama ljudima i svijetom. Mi time proširujemo obzore suvremene kulture. Znamo da je potrebna hrabrost govoriti o vlastitoj vjeri, o Marijinu uznesenju u nebo, ulazeći u neizbježan suodnos razuma i vjere, rođen iz dubine ljudskoga bića i pitanja o smislu života, za koje se čini da ga više nije uputno postavljati. Svetkovina Uznesenja posadašnjuje istinu da je Marija dopustila biti ljubljena ljubavlju koju povijest zemaljskoga života ne može iscrpiti; u njoj je smrt dosegnula najveću prisnost s ljubavlju. U Mariji i njezinu iskustvu otvara se obzor onoga smisla koji čovjek ne prestaje tražiti, ali koji nalazi samo kada se - vjerujući u Ljubav - počinje diviti životu i svemu što znanost otkriva. Jer i znanstvena su otkrića upravo to - otkrića djelovanja Boga u Stvaranju i u Otkupljenju.
U nastavku propovijedi biskup Šaško je podsjetio kako se toliko puta čini da se neprijateljstva i sile zla, koje nam je Knjiga Otkrivenja predstavila u obličju Zmaja, poigravaju s Crkvom. U očima zemlje snaga zla izgleda nepobjediva i višestruko nadmoćna u odnosu na slabost žene koja rada i u odnosu na Dijete. No, u Božjemu promislu zbilja je drukčija. Upravo Marijine riječi, ti predivni izvadci iz povijesti spasenja, pokazuju da vjernik gleda srcem punim nade i pred znakovima urušavanja, nasilja i tjeskobe. U svakome se vremenu logika zemaljski jačega htjela nametnuti na štetu slabijih. U svakomu se vremenu iskušavalo Crkvu da se posluži sredstvima kojima je napadana, pa i do mjere mržnje. A Marija je stajala kao znamen i proroštvo Crkve koja je pozvana u vremenu povijesti naviještati Boga, s pouzdanjem i sigurnošću u konačnu pobjedu, rekao je biskup te istaknuo kako Bog uvijek svojom neizmjernom moći u trenu uništava ohole, a svojim milosrđem uzvisuje malene i štiti one koji se pouzdaju u njega.
I kada mislimo da mi znamo kako bi trebalo urediti svijet, kako se postaviti protiv neprijatelja života; kako nastupiti protiv protivnika Crkve, treba paziti da ne prekoračimo granicu poniznosti. Naše je moliti, a Bog svojih ne ostavlja. Uostalom, sigurnost da je Bog s nama, najveća je dragocjenost koju nam nitko ne može oduzeti, koliko god nas pokušao poniziti. Naša je najveća snaga to što vjerujemo u Boga, a najveća slabost naših neprijatelja jest u tome što ne vjeruju u Boga niti da mi u njega vjerujemo, upozorio je biskup, te propovijed završio riječima „na nama je da kao Crkva na zemlji učimo govor neba i kada se pitamo gdje je u svemu Bog, možda je neprilično to pitati njega, a puno primjerenije pitati nas: gdje uprisutnjujemo Boga, ako je on sebe dao i daje nama; gdje smo od neba i nebeskoga blagoslova učinili neprovidnu tamu i zatvorenost u zemlju. Danas je svetkovina Božjih čudesnih djela. Ona su pokraj nas. Nemamo ih pravo zatvoriti u zemaljsko."

U župi Svete Marije u Međimurju svetkovinu Uznesenja Marijina biskup Mrzljak je nazvao blagdanom života kada se razmišlja o svojem životu kojeg smo pozvani živjeti po primjeru Marije, prve vjernice koja uvijek vodi svome Sinu, osobito u vrijeme teškoća, nevolja i protivština ili u vrijeme koje ne pogoduje kršćanskom načinu razmišljanja, kao što je to i današnje vrijeme.

A vojni ordinarij biskup Jezerinac u Tuhlju je uz dnašnju svetkovinu govorio o oznakama pravoga kršćanskoga življenja naspram onih koji bi željeli obnoviti ideologiju petokrake, priopćava IKA