Uz liturgijska čitanja 20. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Sebastijan Šujević

Naš Bog je Bog sviju. Po shvaćanjima Staroga Zavjeta čovječanstvo se je dijelilo na dva tabora: s jedne strane Izrael, Božji narod, kojem su pripadali izabranje, savez, božanska obećanja; a njima nasuprot ostali narodi. To razlikovanje nije bilo samo na rasnoj ili političkoj osnovi, već prije svega religijskoj: narodi su zapravo bili, u jednom vremenu, oni koji ne poznaju Gospodina – pogani, i oni koji ne sudjeluju u samom životu naroda – stranci. Dijalog između Izraela i drugih naroda daje ritam odvijanju i razvoju čitave povijesti spasenja, i kreće se neprestano oscilirajući između pojedinačne posebnosti, isključivosti i univerzalnosti, sveobuhvatnosti.
Bog želi sve spasiti. Narod Izraela, izabran i odvojen među ostalim narodima, uključuje se u sveobuhvatni plan Božji čiji je cilj spasenje čitavog čovječanstva. Kada Bog u Starom Zavjetu bira nekoga, ili skupinu ljudi, napokon izraelski narod, on to ne čini radi njih samih, već bira jednoga radi svih, bira jednoga da bi svima rekao nešto o sebi, prenio poruku ili pokazao put kojim je svima ići.
Viđenje takvog spasenja koje ima univerzalne aspiracije obilno je prisutno u Starom Zavjetu, posebno kod proroka Izaije. On je već predvidio okupljanje sviju naroda u Jeruzalemu, onom duhovnom, uzdignutom i oslobođenom svakog prostora i vremena. Njegov ugaoni kamen neće više biti Sion, već osoba samog Mesije. Samo će vjera osiguravati pripadnost tom gradu. Prvo čitanje nam proširuje te perspektive, a hram, centar i srce židovstva, postat će „Dom molitve za sve narode“. Bog neće ponovno ujediniti samo raspršene Izraelce, već s njima i ostale ljude.
Bog želi sve spasiti u Kristu Isusu. Isus nagoviješta posljednja vremena. Tko je očekivao da će odmah širom otvoriti vrata sveopćeg spasenja bez ograničenja, ali ipak njegove su riječi i stavovi proturječni: ne izlazi iz granica Palestine kako bi propovijedao i činio čudesa: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ i „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“ (evanđelje). Apostolima pak, kad ih šalje u misije, preporuča: „Ne idite među pogane“.
Pored ovakvih Isusovih stavova, skoro pa „isključivih“, nalazimo još čitav niz tekstova koji izražavaju njegovo divljenje strancima koji vjeruju u njega: stotnik iz Kafarnauma, gubavi Samaritanac, Kanaanka o kojoj govori današnje evanđelje. Kao da predstavljaju prvinu brojnog mnoštva stranaca kojima proriče pristup vjeri i obećanjima, nakon što će se susresti s nevjerom izabranog naroda.
Spasenje bez privilegija. Crkva prvih vremena tražila je uporno, pa i s poteškoćama u određenim vremenima kako vjerno tumačiti sveobuhvatnost Isusova plana. Bilo je i ekskluzivističkih i partikularističkih tumačenja, poput one da se obraćenicima nameću zakoni židovske tradicije. Crkva se je tada oprla i oslobodila kušnji, no svjesna da je to trajna kušnja u njezinoj povijesti posebno u misijskim aktivnostima. Kršćanska vjera pozvana je po svojoj autentičnoj biti poštivati kulture, tradicije, baštinu, povijest, bogatstvo naroda. Otvorena svim narodima na takav način da i riječima i gestama i djelima izražava svim ljudima i svim narodima da se u crkvi osjećaju kao kod kuće. Da bismo u tome uspjeli, u Gospodinu, kao suradnici u njegovu vinogradu pozvani smo preispitivati se potpomognuti svijetlom Duha Svetoga, svjesni da smo i mi, dio velikog Božjeg plana kojim želi spasiti sve ljude, sve!
Gospodin tu računa s nama. Naša kršćanska logika, misao vodilja, nije – što ja dobivam od Gospodina, što ja postižem za sebe svojim vjerskim angažmanom i suradnjom s Gospodinom? Već – Gospodine, što želiš da učinim, kako mogu doprinijeti? Gospodin nije nerazuman ili bezosjećajan, on ne traži da zapostaviš obitelj, prijatelje, posao, pa niti samog sebe da bi sve podredio Njemu kao Gospodaru, kako bi netko i mogao shvatiti. Ma, potpuno suprotno, Gospodin želi podići kvalitetu svakog tvog dijela života i biti dionikom, za život u miru i istinskoj radosti u srcu. Bez obzira na sve kušnje i poteškoće koje prolazimo Njega nam nitko ne može oduzeti. Prilično optimistično za život u današnjem svijetu u kojem nas sve odvodi od tog optimizma, ali kako ne vjerovati onome koji nam je sve dao da bi mi imali. Jedno pitanje za današnjeg kršćanina jest što vjeruješ? U koga vjeruješ? Kako mu se predaješ? Ili ključno – što ti je u srcu, kakav stav srca imaš, jesi li zaljubljen u svog Boga?
Kanaanka, žena u današnjem evanđelju nam je primjer – na Isusovo pitanje/kušnju: „ona priđe, pokloni mu se ničice...: Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju na stol njihova Gospodara! Tada joj Isus reče: O, ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ Poniznost je ta koja prelazi preko našeg modernog ponosa i otvara vrata našega srca da možemo primiti Gospodina, poniznost otvara oči vjere kojima danas možemo susresti i ugledati Gospodina u našem životu.