Uz liturgijska čitanja 19. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Sebastian Šujević

Bliski Bog. Čitanja nam predstavljaju dvije scene Božjeg javljanja: proroku Iliji Bog se objavljuje u laganom i blagom lahoru pred pećinom na Horebu, apostolima i Petru, posebice, Bog se pokazuje u Isusu koji vlada morem. Koja je poruka sadržana u ove dvije objave Božje, ukazuje nam psalam koji govori o spasenju već bliskom izraženom u bogatom rječniku milosrđa, mira, milosti, vjernosti, pravde...
Bog je s nama: blizu je i prati svoju Crkvu. Bog dolazi ususret čovjeku posebno u trenucima potrebe, kada ga čovjek zaziva s vjerom. Bog proroka i Isusa je onaj koji staje u obranu siromašnih i slabih, i razočarava one koji žele raspolagati njegovom moću. Njega nema u velebnim i nasilnim prirodnim pojavama: vjetru, potresu, vatri, već u laganom i blagom lahoru, kao da predstavlja duhovnost i intimnost predstavljanja Boga čovjeku.
Kršćanska zajednica živi život tlačena neprijateljstvima protivnih sila koje se pokazuju u progonstvima i poteškoćama vanjskim i nutarnjim. Samo sa vlastitim silama ne bi stigla nikad na konac svog putovanja. Ali uskrsli Isus je prisutan među nama: iako ga ne vidimo, on nam pomaže. Crkva proživljava tako, iskustvo hodočašća – izlaska iz Egipta. Njezina vjera, poput Petrove, stavljena je na tešku kušnju, a Isusova ruka koja spašava od ponora ne prestaje se pružati nad njom. Isus nudi svojoj Crkvi pobjedu nad zlim silama i sigurnost u kušnji, zauzvrat traži osnovni uvjet – povjerenje bez kolebanja. Samo je vjera pobjedonosna, vjera kršćana koji kroči ususret uskrslom Gospodinu usred oluje. Vjera koja ponekad, poput one Petrove, potiče ići daleko, ostaviti mirnu sigurnost luke i zaputiti se na pučinu.
Ustvrditi da je Isus pobijedio kraljevstvo zla u biti znači priznati kozmičke dimenzije njegova djela. Prije njega solidarnost u grijehu prekrivala je sve stvoreno: on kida taj vez. Pobjeda kršćana je, dakle, ne samo pobjeda nad samim sobom: ima kozmički prizvuk. Kršćanin doista pobjeđuje svijet čijim elementima vlada, kao što su Isus i Petar vladali morem. Poslanje kršćanina sastoji se u uzdrmavanju vlasti zla u svim područjima gdje se pokazuje. Riječ Božja želi naglasiti i jedan drugi vidik Božjeg otajstva i religiozne vizije svemira. Ilijino iskustvo daje nam shvatiti da Bog nije u prirodnim pojavama: olujnom vjetru, potresu, gromovima gdje bi ga rado smjestili pogani i prirodne religije, niti je u vatri. Bog se ne da zarobiti u nijednom elementu koji je stvorio. Ilijino iskustvo je posebno obilježje vjere življene u modernom svijetu. U mjeri u kojoj je znanost profanizirala prirodu i svijet, poslužila je pojašnjenju ideje Boga, pošto Bog ne može biti zarobljen u ljudskim kategorijama niti sadržan i stoga dostižan u prirodnim pojavama: on je potpuno – Drugi.
Čovjek ga otkriva preko znakova. Ateistički svijet je sekulariziran, Bog ne progovara toliko vjerniku preko prirode i kozmičkih pojavnosti, jer postale su mračne i tupe na neki način. On prepoznaje Boga u tisućama drugih „znakova vremena“ koji otkrivaju njegovu volju, njegov plan sa svijetom i čovjekom. Vjernik ne osjeća Boga toliko preko blještavog ali varljivog jezika svega stvorenog, već preko privilegiranog znaka Boga u svijetu: čovjeka, učinjenog na sliku i priliku Božju. Otkriva prisutnost u svom biću, u svojoj povijesti, svojim najdubljim težnjama prema kojima „čovjek beskrajno nadilazi čovjeka“(Pascal).
Bog nam je bliži negoli smo si mi sami. Drži nas i vodi koliko mu mi dopustimo, koliko osluškujemo u dubini svog srca. Sveti Pavao nam svjedoči: „susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom“. Naša nutrina je mjesto bogatog i neiscrpivog intimnog susreta s našim Gospodinom. Preduvjet je jedini slušati, a zato nam ponekad ne treba puno, koji trenutak u osami u tihom osluškivanju, razgovoru i promišljanju: slijedeći Kristov primjer koji se nemalo puta povlačio u osamu i svoje životno važne trenutke proživljavao, vjerujemo sa svojim Ocem. Rekli bi danas: neprocjenjivo. Tu se dijeli muka i radost dana, tu se traži savjet, razjašnjenje, tu se iscjeljuje, tu se osobe u potrebi stavljaju pred Svemogućega. Tu Gospodin ponavlja riječi izgovorene u današnjem evanđelju svojim najbližima, a to smo svi mi danas: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ On koji svojim nogama gazi naše grijehe, poništava naše slabosti poput hoda po moru – čudesno; on koji stišava svaku našu oluju, problem, neprijatelja koji nas obilazi, poput smirivanja uzburkanog mora. Svaki trenutak života, svaki susret s drugim proživljen u Njegovu Duhu osmišljava život naš i svijeta. Tada i naš zajednički susret u euharistiji doživljava svoju puninu i postaje živo svjedočanstvo. Prepustimo se s pouzdanjem.