Uz liturgijska čitanja Preobraženja Gospodnjeg razmišlja p. Sebastian Šujević
Uska su vrata ulaska u kraljevstvo. U preobraženju na svetoj gori (2 Pt 1,18), po
tradiciji prepoznata u gori Tabor, Isus se pokazuje učenicima u sjaju božanskog života
koji je u njemu. Taj je sjaj samo predokus onoga što će ga zahvatiti u Pashalnoj noći
i što će nam prenijeti čineći nas sinovima i kćerima Božjim. Naš je kršćanski život
otada lagan ali stvaran i siguran proces preobrazbe u Krista, kako je svečano spjevano
u predslovlju – Krist „nam je na gori preobraženja objavio svoju skrivenu slavu...
Tako je učenicima pomogao da podnesu sablazan križa i cijelom tijelu Crkve nagovijestio
da će jednom uživati njegovu proslavu.“ Svjetlost je najsavršeniji oblik zajedništva:
dopušta uzajamno poznavanje i potpuno prožimanje. Stoga se na svjetlost gleda kao
najizražajniji znak euharistije. Sveti Ivan, pišući „u šiframa“ najizvrsnije liturgijsko
djelo, Otkrivenje, opisuje Krista kao „sjajnu zvijezdu Danicu“(Otk 2,28; 22,16). On
je euharistijski dar crkvama koje se „obrate“, i pojedincima koji su izbijelili svoje
haljine u krvi Jaganjčevoj i hodaju s Gospodinom u bijelo obučeni. Razumije se kako
je preobraženje, s motivom svijetla, ubrzo izabrano kao čitanje za liturgijske kateheze
u pripravi na krštenje. Mi na svakoj svetoj Misi imamo priliku vidjeti to svjetlo
razgovarajući s Uskrslim: poput Mojsija pred grmom koji ne izgara ili na Sinaju, poput
Petra, Jakova i Ivana na Taboru, poput Apostola s Marijom u dvorani posljednje večere
na Duhove, ili Pavla na putu za Damask... U iščekivanju da budemo objavljeni kao „djeca
svjetla“ u nebeskoj proslavi, kada će Bog biti „sve u svima“. Blagdan preobraženja
Gospodnjeg, objava je njegova osobnog identiteta, božanskog identiteta, slavnog identiteta,
identiteta kojeg Isus, Bog sam, daje svojim učenicima, trima najbližim učenicima,
apostolima Petru, Jakovu i Ivanu, i zahvaljujući njima daje je i nama... Slavlje,
dakle, koje ima svoj povijesni temelj, događaj koji se uistinu zbio, čudo javnog života
Isusova, prije muke, prije smrti i slavnog uskrsnuća, ali koji je u sebi bogat značenjima,
značenjima koja idu s onu stranu njegove smrti i uskrsnuća, jer Gospodin se pokazuje
onakav kakav uistinu jest, slavan. Vrhunac, temelj ovog događaja, koji obilježava
na specifičan način ovaj blagdan jest Teofanija. Što znači ta riječ? Obilježava Božje
manifestiranje, svečano i značajno... Stari Zavjet njima obiluje. Bog se je često
pokazivao svom izabranom narodu. Znali su ga Izraelci prepoznati, možda bolje nego
mi danas. Oblak nad pustinjom, gorući grm, potres, čudesna pobjeda nad neprijateljem...
sve su to bile manifestacije Boga koji je htio biti blizak ljudima, blizak nama. Ali
sve su te starozavjetne manifestacije bile predokus, priprava na definitivnu, najveću
manifestaciju, manifestaciju otkupljenja, dolaska Gospodina Isusa Krista, rođenog
i živog među nama, umrlog i uskrslog. Isus, Čovjek Bog. Iako čekamo drugi njegov,
posljednji dolazak na kraju vremena. Ova manifestacija dakle, potvrda misije Isusa
Krista koju ima ispuniti u svijetu od strane Boga Oca „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!
U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Bog Otac, u prisutnosti proroka, Mojsija, Ilije,
onih koji su pripremali dolazak Mesije, u prisutnosti apostola, izabranih svjedoka,
evo Otac proglašava Krista svojim Sinom Ljubljenim! Poput Petra dopustimo da nas
vizija božanske slave obuzme, dopustimo da nas preobrazi. Njegova prisutnost ima tu
snagu. Petar sav izvan sebe reče: „ Gospodine, dobro nam je ovdje biti.“ To je bogatstvo
onih trenutaka provedenih s Gospodinom, gdje nas Gospodin obuzima i preobražava. Zato
su i nenadomjestivi naši osobni i zajednički susreti s njime: u intimi svog srca i
savjesti, u obitelji, u zajednici braće i sestara. Tu su i one riječi koje nam
ne bi trebale promaći, riječi Boga Oca: „Slušajte ga!“ Jasna zapovijed slušanja poruke
Mesije, Krista. Poput majke Marije koja je slušala i sve događaje probirala u srcu.
Što znači slušati Isusa? Ne samo čuti već slušati – ispunjavati njegove zapovijedi,
posebno novu zapovijed ljubavi, slijediti ga, ponašati se kako se on ponašao, kako
je živio,živjeti na njegovu primjeru. A on je proveo život izvršavajući volju Božju,
čineći dobro, pomažući potrebite, liječeći bolesne, propovijedajući Radosnu vijest
Kraljevstva Božjeg. Naša teofanija danas je Euharistija – nema potresa ni oblaka
ni sijevanja – ali među nama je, u našim rukama sam Bog, Bog koji dopušta da mu se
molimo, da ga dotičemo, osjetimo, kušamo, čak blagujemo... Blagovan u kruhu započinje
u nama svoje djelo, započinje u nama preobrazbu, ulazi u nas i preobražava nas, iznutra... To
je blagdan preobraženja Gospodnjeg, ali i našeg, proroštvo onog što mi trebamo postati.
Kad se spustimo s euharistijskog brda u naše kuće, obitelji, naše obaveze možemo se
nastaviti preobražavati šireći naše zarazno iskustvo drugima. Gospodin nam to dao.