Papa o Drugom vatikanskom saboru

Dvadeseto je stoljeće u mnogočemu vrlo napredovalo. Ne samo u znanosti, medicini, tehnici. Na žalost i u ratovima. I kolikogod se ljudi zaklinjali u to da ne bude više ratova, oni se ponavljaju. Bila je potrebna i duhovna ponovna izgradnja, na koju je upozorio papa Ivan XXIII. providonosno sazvavši Drugi vatikanski sabor. Mnogi, nepoučeni ali željni promjena, shvatili su taj sabor kao iskorak u novost. Mnogi su se na taj Sabor pozivali, a da nisu pročitali dokumente. No, evo što sam papa Benedikt XVI. koji je na Saboru bio teološki stručnjak o tome veli u svojoj knjizi 'Svjetlo svijeta'.
Ivan XXIII. učinio je veliku i neponovljivu gestu kada je sveopćem Saboru povjerio da riječ Božju danas shvati na nov način. Sabor je prije svega preuzeo i ispunio veliku zadaću da iznova definira određenje i odnos Crkve prema novovjekovlju, kao i odnos vjere prema ovome vremenu i njegovim vrjednotama. Ali ono što je rečeno prevesti u zbilju i pritom ostati u nutarnjemu kontinuitetu vjere mnogo je teži proces od samoga Sabora. Pogotovu zbog toga što je Sabor otišao u svijet po tumačenju medija, a manje po svojim vlastitim tekstovima koje gotovo nitko ne čita.
Mislim, veli dalje Papa, da je naša velika zadaća sada, nakon što su razjašnjena neka temeljna pitanja, u prvome redu iznova osvijetliti prvenstvo Boga. Danas je važno ponovno vidjeti da Bog postoji, da nas se Bog tiče i da nam daje odgovore. I obrnuto, kad On otpadne, koliko god sve drugo bili pametno, čovjek gubi svoje dostojanstvo i svoju istinsku ljudskost i time se ruši ono bitno. Mislim da zbog toga danas moramo staviti novi naglasak na prvenstvo pitanja o Bogu.
Neki, željni uvijek novih promjena, misle da bi valjalo sazvati i treći vatikanski sabor i novinar Seewald postavlja pitanje može li se to zaobići. Papa, međutim, vrlo jasno odgovara:
Imali smo sveukupno preko dvadeset sabora, sigurno će nekada biti održan još jedan. U ovome trenutku ne vidim pretpostavku za to. Mislim da su u ovomu času biskupske sinode pravi instrument; na njima je, veli Papa, zastupljen cijeli episkopat koji traži rješenja, cijelu Crkvu drži na okupu i istodobno je vodi naprijed. Hoće li nekada doći trenutak da se to učini na velikomu Saboru, to trebamo prepustiti budućnosti. U ovomu su nam trenutku, ističe Benedikt XVI., poglavito potrebni duhovni pokreti koji će – crpeći iz iskustva vremena, a istodobno dolazeći iz nutarnjega iskustva vjere i njezine snage – postaviti smjerokazne znakove i tako Božju prisutnost ponovno učiniti sržnom točkom.
Novinar postavlja potom vrlo važno pitanje: Kao Petrov nasljednik stalno podsjećate na odlučujući 'plan' koji postoji za ovaj svijet. Ne plan A ili neki plan B, nego Božji plan. Izjavili ste da se 'Bog ne odnosi ravnodušno spram povijesti čovječanstva'. Je li u konačnici Krist 'Gospodar cijeloga stvorenja i cijele povijesti'. Karol Wojtyla imao je zadaću uvesti Katoličku Crkvu u treće tisućljeće. Koju zadaću ima Joseph Ratzinger – pita novinar.
Na to Papa jednostavno odgovara: Rekao bih da ne bismo trebali povijest previše komadati. Svi tkamo zajedničku tkaninu. Karola Wojtyilu Bog je takoreći darovao Crkvi u jednoj sasvim određenoj, kritičnoj situaciji, u kojoj je s sjedne strane marksistički naraštaj, naraštaj 68., doveo u pitanje čitav Zapad i u kojoj se, s druge strane, raspao realni socijalizam. U ovoj sukobljenosti otvoriti prodor k vjeri i pokazati je kao središte i put, to je bio povijesni trenutak posebne vrste. Ne mora svaki pontifikat imati sasvim novu zadaću. Sada se radi o tomu da dalje nastavimo s ovim i shvatimo dramatiku vremena, da se u njoj čvrsto držimo Božje riječi kao odlučujuće riječi – i da istodobno kršćanstvu dadnemo onu jednostavnost i dubinu bez kojih ono ne može biti djelotvorno.