Uz liturgijska čitanja 16. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Alan Modrić

Danas nam crkvena liturgija donosi jedan veliki i bogati odlomak iz Matejevog evanđelja koji u sebi sadrži 3 prispodobe: o kukolju, o gorušičinu zrnu i o kvascu, a odlomak završava Gospodinovim tumačenjem prispodobe o kukolju što nas podsjeća na evanđelje prošle nedjelje kada Isus tumači prispodobu o sijaču koji izlazi sijati sjeme.
Nakon prispodobe o sijaču pročitane na 15. nedjelju kroz godinu, danas slušamo još jednu prispodobu iz seoskog života, onu o kukolju posijanom posred žita. Čovjek je posijao dobro sjeme na svojoj njivi, ali njegov neprijatelj posije kukolj koji se pokaza posred izraslog žita na što čovjekove sluge reagiraju pitajući treba li ukloniti kukolj. Njihov gospodar odgovara na jedan neobičan način – treba ostaviti kukolj jer njegovim čupanjem bilo bi uklonjeno i žito, i stoga treba čekati vrijeme žetve da bi se kukolj odvojio od dobrog ploda.
Ponašanje ovog vlasnika polja je nerazborito gledajući s one ljudske točke gledišta: svaki dobar poljoprivrednik odmah uništava kukolj koji predstavlja prijetnju za žito jer ga može ugušiti. Vlasnik je naznačen kao „Gospodar“, a taj izraz je svojstven i često upotrebljavan u Matejevom evanđelju, što navodi čitatelja da u tom izričaju prepozna Boga Oca ili Isusa, gospodara kuće u odnosu na svoje učenike. U kasnijem tumačenju ove prispodobe, koje slijedi poslije prispodoba o gorušičinu zrnu i kvascu, potvrđuje se da je Gospodar sam Krist. Tumačenje, dano od samog Gospodina, iznosi na vidjelo ono što je sadržano u prispodobi i tako nam postaje jasnijim ponašanje Gospodara koje je na prvi i površni pogled čudno. Ovdje se radi o drami posljednjeg suda gdje je sijač Sin Božji, Gospodar sadašnjeg vremena, vremena koje protječe od Njegovog prvog dolaska do Njegovog povratka, vremena koje je milosno vrijeme za kršćane i sve narode svijeta. Polje u prispodobi je svijet, odnosno svi narodi koji predstavljaju teren na koji Božanski Sijač baca sjeme kako bi ono donijelo urod. Žito su sinovi Kraljevstva Nebeskog, oni koji su na to pozvani i koji su odgovorili sa svojom slobodnom odlukom. Oni pripadaju Kraljevstvu već sada, ali ostvarit će puninu djece kada njihova sadašnja odluka postane konačni izbor. S druge strane, imamo kukolj koji predstavlja sinove Zloga, u prispodobi prikazanog u liku Neprijatelja. Žetva je svršetak svijeta, a Gospodareve sluge koji će obaviti žetvu anđeli.
Dvije kratke prispodobe o zrnu gorušice i kvascu, koje slijede poslije ove središnje, govore što Crkva i svaki vjernik mora biti u svijetu: stvarati novo i preobražavati iznutra svijet. Gorušičino zrno je iznimno maleno, ali od njega naraste vrlo veliko stablo – na isti način Kraljevstvo Nebesko počinje na skroman, jedva zamjetljivi način da bi kasnije polako, ali sigurno naraslo do divovskih razmjera i zasjenilo sve drugo što mu se suprotstavlja. Pozvani smo kao vjernici da dijelimo ovo pouzdanje i nadu da će Bog unatoč skromnim počecima od malenoga napraviti veliko, od slaboga jako, od lošega dobro. Mi u Božjem projektu stvaranja i izgradnje Njegovog Kraljevstva mira i ljubavi trebamo sudjelovati na način da budemo kvasac ovome svijetu koji omogućuje da čovječanstvo raste u Božjem duhu.
Tri prispodobe koje čitamo u današnjem evanđelju poručuju nam da se trebamo učiti kako da steknemo jednu veliku i nenadmašnu osobinu našeg Nebeskog Oca: strpljivost. Bog je strpljiv s nama, našim grijesima. To nije znak Njegove slabosti nego mudrosti koja se očituje u tome da nas stalno poziva na obraćenje, da nas ohrabruje i podržava na našem životnom putu na kojem tako često padamo. Međutim, unatoč našim padovima Gospodin je uvijek nazočan i blizak, uvijek sije sjeme svoje milosti i ljubavi kako bi sve više bilo sinova i kćeri Svijetla, a sve manje Tame. Božja strpljivost čini da na temelju onoga što je neznatno, slabo i maleno izraste Njegovo Kraljevstvo kao što od zrna gorušice naraste veliko stablo. Na kraju, Gospodin svojom strpljivošću stvara i formira od nas kvasac od kojega će naše društvo, naše obitelji, ljudi koji nas susreću duhovno rasti i narasti do te mjere da će postati Sinovi i Kćeri Nebeskog Kraljevstva. Neka nam pouka kojom nas podučava Bog Otac danas na 16. nedjelju kroz godinu bude u srcu kako bi donosili mnogostruke plodove u strpljivosti i tako svjedočili ljepotu i veličinu Njegovog nebeskog Kraljevstva!