Kako Papa objašnjava svoju nepogrješivost?

U knjizi-intervjuu 'Svjetlo svijeta' novinaru Seewaldu papa Benedikt XVI. tumači svoju službu i posebice nepogrešivost. Mnogima je to pitanje kamen spoticanja, pa i odbacivanja Pape, pogotovu s ekumenskog vidika. Novinar stoga izravno pita: Je li papa stvarno nepogrješiv u smislu kako se to ponekad u medijima prenosi: apsolutni vrhovnik, čije su mišljenje i volja zakon?
To je krivo, odmah veli Papa. Pojam nepogrešivosti razvijao se tijekom stoljeća. Nastao je naočigled pitanja postoji li negdje zadnja instancija koja odlučuje. Prvi je vatikanski sabor, slijedeći dugu tradiciju iz vremena ranoga kršćanstva, naposljetku ustvrdio: Postoji zadnja odluka! Ne ostaje sve otvoreno! Papa može u određenim okolnostima i uz određene uvjete donijeti zadnje obvezujuće odluke po kojima biva jasno što vjera Crkve jest, a što nije. To ne znači da papa može stalno proizvoditi nešto 'nepogrješivo', rekao je Benedikt XVI. te odmah dodao:
Obično rimski biskup djeluje kao i svaki drugi biskup koji ispovijeda svoju vjeru, koji je naviješta, koji je vjeran Crkvi. Samo kada postoje određeni uvjeti, kada je tradicija razjašnjena i kad zna da sada ne djeluje samovoljno, papa može reći: to je vjera Crkve – ili 'ne', to nije vjera Crkve. U ovomu je smislu Prvi vatikanski sabor definirao sposobnost za zadnju odluku kako bi vjera zadržala svoju obvezatnost.
Novinar ustraje na tomu novim pitanjem pa veli: Petrova služba, izjavili ste, jamči suglasnost s istinom i autentičnom tradicijom. Zajedništvo s papom pretpostavka je pravovjernosti i slobode. Sveti je Augustin to izrazio ovako: 'Gdje je Petar, tu je Crkva i tu je Bog'. No ova izreka potječe iz jednog drugog vremena, danas više ne mora vrijediti.
Te riječi nisu baš tako formulirane i nije ih formulirao Augustin, ali to sada možemo ostaviti otvorenim, kazao je odmah papa te nastavio: U Svakom slučaju, stari je aksiom Katoličke Crkve: gdje je Petar, tu je Crkva. Razumije se samo po sebi da papa može imati pogrješna privatna mišljenja. Ali, kako je već rečeno, kad govori kao vrhovni pastir Crkve, svjestan svoje odgovornosti, tada više ne govori nešto svoje vlastito što mu je upravo palo na pamet. Tada je svjestan ove svoje velike odgovornosti i da je istodobno pod Gospodinovom zaštitom te da takvom odlukom Crkvu ne vodi ukrivo, nego jamči njezino jedinstvo s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, a poglavito s Gospodinom. To je ono što je ovdje posrijedi i to je ono što osjećaju i druge kršćanske zajednice, objasnio je Sveti Otac.
Novinar je potom podsjetio na jedno Ratzingerovo izlaganje u prigodi 80-oga rođendana pape Pavla VI. kad je rekao da se papa ima 'ponašati kao malen' i da ništa drugo ne zna nego samo ono što ga je naučio Bog, Otac, po Kristu. Biti vikar Kristov znači nositi s Kristom teret i da je papino prirodno mjesto križ, konstatirao je novinar, a papa odmah odgovorio.
I danas to smatram točnim. Primat se od početka razvijao kao primat mučeništva. Rim je u prva tri stoljeća bio poprište i glavno mjesta progona kršćana. Izdržati te progone i dati svjedočanstvo za Krista bila je posebna zadaća rimskoga biskupskog sjedišta.
Smije se smatrati činom Providnosti da se, u trenutku kada kršćanstvo i država sklapaju mir, carstvo premjestilo na Bospor, u Carigrad, nastavio je Papa. Sada je Rim dospio u provinciju. Tako je rimski biskup mogao lakše očitovati samostojnost Crkve, njezinu različitost od države. Ne mora se samo tražiti sukob, to je jasno, nego u biti treba težiti za sporazumom, za razumijevanjem. Ali Crkva uvijek mora, mora i kršćanin, a poglavito papa mora biti spreman na to da je svjedočanstvo koje treba dati, sablazan, da ne će biti prihvaćeno i da tada biva stavljen u situaciju svjedoka, trpećega Krista.
Vrlo je značajno da su sve rane pape bili mučenici – zaključio je Papa. Biti papa ne znači stajati tu kao slavni vladar, nego davati svjedočanstvo za onoga koji je bio raspet i biti spreman i sam u tome obliku, u povezanosti s njime, obavljati svoju službu, objasnio je Benedikt XVI.