Uz liturgijska čitanja svetkovine Presvetoga Srca Isusova razmišlja p. Sebastian Šujević

Bog nas ljubi srcem čovjeka. U središtu otajstva ovoga svijeta je Isus Krist. U središtu otajstva Isusa Krista je njegova smrt koja se rastvara u uskrsnuću. U središtu otajstva njegove smrti jest njegova ljubav, njegovo srce. Stoga možemo reći da nas proslava svetkovine Srca Kristova vodi u samu bit kršćanstva: osobi Isusa Krista, Sinu Božjem i Spasitelju svijeta, otkriven nam do najdublje intime svog bića, do dubine iz koje proizlaze njegove riječi i njegova djela: njegova sinovska i bratska ljubav do smrti.
Srce simbolizira, za veći broj kultura, živu srž osobe, mjesto gdje se u intimnom jedinstvu osobe utemeljuje sveukupnost, mnogostrukost sposobnosti, životnih snaga, iskustava. Srce je, ujedno, simbol dubine i autentičnosti osjećaja i riječi, dakle, njihova najdubljeg izvora: ljubavi.
Otajstvo napuštenog čovjeka. Isus, savršen čovjek, ljubio je poput nijednog drugog čovjeka. U njegovoj školi učimo ljubiti prema potpuno novim dimenzijama. Isusova ljubav nije niti stoička, niti platonska, već osjećajna, nježna, meka. Njegovo je srce doista proživljavalo osjećaje radosti i divljenja pred sjajem prirode, pred prostodušnošću djece, pred pogledom mladih iskrena srca; osjećaje milosrđa prema svim „siromašnima“: grješnicima, bolesnima, uplakanim udovicama, izgubljenim i ogladnjelim mnoštvom; osjećaje prijateljstva prema apostolima, učenicima, Lazaru i sestrama; osjećaje samilosti prema Jeruzalemu koji ga odbija i Judi koji ga izdaje; osjećaje gnjeva prema trgovcima u hramu i svojim neprijateljima, koji želeći ga maknuti, uništavaju sebe i narod; osjećaje strave tijekom mučenja, pred otajstvom smrti i zla koje kao da pobjeđuje.
Ljubav i smrt. Ali, odlučujuća objava Srca Isusova jest da ljubav nije potpuna ako ne prođe kroz smrt, ne postaje nositeljicom života ako ne prihvati proći kroz smrt. Može se tu raditi o fizičkoj i krvavoj smrti, no, u svakom slučaju radi se o smrti samome sebi, ogoljenju, odricanju, udaljavanju, gubitku i zaboravu sama sebe. Otkada je patnja preuzeta po ljubavi od Krista, postala je nositeljicom života i spasenja. U središtu otajstva otkupljenja nije toliko djelovanje čovjeka – Boga, koliko njegova muka. Otajstvo srca Isusova otajstvo je probodenog čovjeka.
Od početka Bog se dao upoznati kao onaj koji ljubi, koji slobodno bira i veže se vjernošću s ljudima (prvo čitanje). Gospodin „kruni te dobrotom i ljubavlju“ pjeva psalmist. Ali samo u Kristu Bog se objavljuje kao „Ljubav“ koja i Sina svog daje za spas ljudi (drugo čitanje).
Sam Isus, veličajući Očevu dobrotu koja se objavljuje po Sinu, potvrđuje da je žuran u tješenju umornih i opterećenih, da je „blaga i ponizna srca“(evanđelje).
Vjerovati nam je i odgovoriti ljubavlju. Razni crkveni dokumenti inzistiraju na svrsi ove pobožnosti: povratiti kršćanski život onom bitnom, usredotočiti naš život i našu vjeru u bitnoj srži kršćanstva. Kršćanstvo je od svog početka do svog svršetka otajstvo ljubavi. Što znači biti kršćanin u krajnjem smislu već vjerovati u Božju ljubav za nas te dopustiti da se ta ljubav širi i nadahne odgovor ljubavi? (evanđelje)
„Srce je intimna i ujedinjavajuća stvarnost koja priziva otajstvo koje odolijeva svakoj analizi, koje je tiha zakonitost snažnija od svake ljudske organizacije i tehničke uporabe. Srce ukazuje na mjesto gdje otajstvo čovjeka ulazi u otajstvo Boga; ondje prazna bezgraničnost koju kuša u sebi viče i priziva bezgraničnu Božju puninu. Priziva probodeno srce, srce tjeskobno i iscijeđeno do smrti. Reći „srce“ jest reći ljubav, ljubav nedohvatljiva i neproračunata, ljubav koja pobjeđuje u beskorisnosti, koja trijumfira u slabosti, usmrćena daje život, ljubav koja je Bog. Tom riječi proglašava se – Bog je tamo gdje se moli: „Bože moj, zašto si me ostavio?“. Riječju srce imenuje se nešto što je potpuno tjelesno i zapravo ono jest sve u svemu, do te mjere da se mogu brojati otkucaji a može se čovjek zaustaviti i blago zaplakati jer ne treba tražiti dalje, našao je Boga.“ (K.Rahner) To je Srce naše poslanje.