Uz liturgijska čitanja svetkovine Sv. Petra i Pavla razmišlja p. Sebastian Šujević

Današnja se svetkovina već odavno slavi: uvrštena je u rimski sanctoral mnogo prije svetkovine Božića. U 4. stoljeću slavile su se već tri mise: jedna u svetom Petru u Vatikanu, druga u svetom Pavlu izvan zidina, treća u katakombama svetog Sebastiana gdje su vjerojatno jedno vrijeme bila skrivena tijela dvojice apostola u vrijeme invazija.
Sv. Petar. Šimun je bio ribar u okolici Betsaide (Lk 5,3; Iv 1, 44), kasnije se smjestio u Kafarnaumu (Mk 1,2.29). Brat Andrija ga uvodi u nasljedovanje Isusa (Iv 1, 42), no, Šimuna je vjerojatno Ivan Krstitelj pripremao za taj susret. Krist mu mijenja ime i naziva ga „Stijenom“(Mt 16, 17-19; Iv 21, 15-17), kako bi u svojoj osobi ostvario onu misao temeljnog kamena. Šimun Petar je jedan od prvih svjedoka praznoga groba (Iv 20,6) i doživljava posebno ukazanje Uskrslog Gospodina (Lk 24, 34).
Nakon uzašašća on preuzima vođenje kršćanske zajednice (Dj 1,15; 15,7), proglašava glavne programske crte Radosne Vijesti (Dj 2,14-41) i, po izravnom utjecaju Duha Svetoga, prvi postaje svjestan potrebe otvaranja Crkve poganima (Dj 10-11).
Ova duhovno poslanje ne lišava ga vlastitog ljudskog stanja, niti nedostataka niti njegovog temperamenta.
Pavao se ne ustručava proturječiti mu u slavnoj antiohijskoj raspravi (Dj 15; Gal 2, 11-14), pozivajući ga da se oslobodi hebrejskih praksi. Petar, čini se nije odmah potpuno shvatio poticaj Duha pa je naginjao smatranju kršćana poganskog podrijetla nižom zajednicom od one hebrejskog podrijetla (Dj 6,1-2). Kada dolazi u Rim, Petar postaje apostol sviju. Tada ostvaruje u potpunosti svoje poslanje „temeljnog kamena“, ujedinjujući u jednoj „građevini“ i Židove i pogane i to svoje poslanje pečati svojom krvlju.
Sveti Pavao. Pavao nakon obraćenja na putu za Damask, obilazi, u četiri do pet putovanja, Mediteran. Na prvom putovanju prati ga Barnaba (Dj 13-14): polaze iz Antiohije, zaustavljaju se na otoku Cipru te nakon toga obilaze Malu Aziju, današnju Tursku. Nakon susreta apostola u Jeruzalemu, Pavao polazi na drugo putovanje, ovoga puta naglašeno kao „poslanog“ od „Dvanaestorice“(Dj 15, 36-18, 22). Ponovno prelazi preko Male Azije, evangelizira Frigiju i Galaciju gdje se razbolio (Gal 4,13). Prelazi zatim u Europu zajedno s Lukom i osniva zajednicu u Filipima (sjeverna Grčka).
Nakon jednog vremena provedenog u pritvoru evangelizira Grčku: u Ateni njegovo poslanje se nasukava pred filozofima. U Korintu utemeljuje zajednicu koja mu ponajviše zadaje briga. Napokon se vraća u Antiohiju.
Traće ga putovanje (Dj 18,23-21,17) vraća Crkvama koje je utemeljio u današnjoj Turskoj, posebno u Efez, te u Grčku i Korint. Putujući kroz Milet naviješta efeškim starješinama svoje nepobitne životne činjenice i nadahnuće Duha. U stvari, ubrzo nakon povratka u Jeruzalem, Hebreji ga uhićuju i zatvaraju (Dj 21). Bivajući rimskim građaninom, Pavao se poziva na Rim.
Tako, kreće i na četvrto putovanje, prema Rimu, ali ne više kao slobodan čovjek (Dj 21-28). Stiže u Rim 60. ili 61. godine, zadržan je u zatvoru do otprilike kraja 63. U međuvremenu, koristeći poneke olakšice, uspostavlja redovite veze s kršćanima u gradu i piše poslanice iz sužanjstva.
Oslobođen pritvora 63., kreće, vjerojatno, na posljednje putovanje u Španjolsku (Rim 15,24-28) ili prema zajednicama koje vode Timotej i Tit, kojima piše poslanice kojima se da očitati njegova sudbina. Uhićen i ponovno zatvoren za Neronova progonstva Pavao podnosi mučeništvo oko 67. godine.
Ta dvojica Apostola – Petar i Pavao – doista su dva imena koja su stoljećima personificirala čitavu Crkvu u njenoj neprekinutoj tradiciji. Njihovim propovijedanjem Gospodin je „dao Crkvi prvinu, početke kršćanske vjere“. U njima se očituje snaga i neprekinuta prisutnost Kristova Duha, živog, djelotvornog, nama ljudima bliskog i ništa manje danas prisutnog u Crkvi, Papi, čitavom Božjem narodu. Ohrabrenje su, svjedočanstvo i poticaj kako nama danas tako vjerniku svakog vremena.