Uz liturgijska čitanja svetkovine Tijelova razmišlja p. Sebastian Šujevic

Krist ostaje s nama u znaku svog Vazma. Čovjekov život je napučen prisutnostima. Vidljivim i bliskim prisutnostima poput one majčine koja bdije nad djetetom koje se igra ili spava. Nevidljivim prisutnostima poput one dvije osobe koje se ljube, misle jedno na drugo i susreću se ponad razdaljine i tjelesne udaljenosti.
Prisutnosti koje donose smirenost, zadovoljstvo, sigurnost... i olujne prisutnosti, zaprepašćujuće, koje naviru poput prijetnji...
Koja je bit prisutnosti? Na području dubokog ljudskog iskustva, čovjek ima jedinstveno iskustvo tajanstvene ali stvarne prisutnosti koja ga dotiče u srž bića; prisutnost koja oživljuje neizreciv osjećaj povjerenja, sigurnosti i priziva ga u intimi našeg bića. To je objava i osvješćivanje stvarateljske Božje prisutnosti koja nas čini da postojimo, prisutnost onog Boga „u kojem živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28), prisutnost koja „uzdržava“ čovjeka, „hrani“ ga (prvo čitanje).
Božja prisutnost među nama poprimila je, u povijesti, vidljivi i opipljiv oblik Krista, vidljivu priliku nevidljivog Boga, objavitelja otajstva Oca. Njegovo utjelovljenje i rođenje u Betlehemu, od djevice Marije, vrhunac je dugog niza znakova kojima je živi Bog dao osjetiti svoju prisutnost (Praoci, Kraljevi, Proroci, Sveci Starog Zavjeta...). Nakon Uzašašća koje ga oduzima sjetilnom iskustvu ljudi, Isusova prisutnost mijenja znak ali ne i stvarnost. On ostaje prisutan i daruje se pod znakom, pod prilikom prelomljenog kruha i vina, u kojima nudi svoje Tijelo kao hranu i svoju Krv kao piće, spasenje i život (drugo čitanje i Evanđelje). On ostaje s nama do kraja svijeta.
Mi činimo njegov „spomen“. Sada mi možemo susresti Isusa preko njegova „spomena“, posebno liturgijsko – sakramentalnog „spomena“. Tijekom liturgijskog slavlja mi zapravo činimo spomen Isusa, njegova života, njegove smrti, njegova uskrsnuća, čineći ga tako prisutnim među nama. Međutim, ne radi se o bestjelesnoj prisutnosti, o spomenu koji se oslanja samo na sjećanje. Radi se o spomenu koji preko prilika kruha i vina blagovanih i razdijeljenih od zajednice, čini Krista prisutnim u njegovoj stvarnosti i otajstvu koji nam bivaju priopćeni.
Pošto je Krist u središtu i srži čitave povijesti spasenja, Euharistija, spomen njegove muke – smrti – uskrsnuća, sjećanje je i slavljenje čitave povijesti spasenja: one događaja Izraela, „naroda Božjeg“; Kristova života; povijesti i života sadašnje Crkve, „novog naroda Božjeg“.
Što se treba razumjeti pod „spomenom“? U spomenu se čuva prošlost. Svaki se ljudski događaj odvija na prolazan način: jedinstven i neponovljiv. Ne možemo ga zadržati niti prizvati kada je prošao. U tome je sadržana njegova vrijednost, ali i njegovo ograničenje, bogatstvo i prolaznost, ljepota i nemoć.
Ali prošlost možemo prizvati sjećanjem. Upravo zato držimo živim njegov spomen. O takvim djelima i takvim ljudima kaže se da su besmrtni. Imaju povijesnu vrijednost. Dok u nama njihov spomen ne ugasne, pamtimo ta djela i te osobe znakovima, spomenicima, vječnim plamenom...
Živi spomen, spomen vjere. Euharistijska žrtva oblik je bitno različitijeg spomena od ostalih. Sjećamo se Gospodina i na način kako sam opisao, kada biva uzdignut križ na sjećanje muke. Sjećamo ga se kada se zajedno čita evanđelje ili kada se odvijaju geste koje u nama bude Isusove geste (sakramenti recimo). Ali karakter spomena vlastitog euharistiji bio bi podcijenjen kada bi se sveo samo na jedan od ovih oblika. Ona nije psihološki spomen u smislu jednog sjećanja, niti jednostavno objektivan u smislu spomenika.
Ona je spomen potpuno posebne vrste, u kojem se psihološki element i onaj čovjekov u svojoj najdubljoj nutrini udružuju u više jedinstvo. Nije to čisto nakanjeni spomen, već spomen pun stvarnosti. Svakako nije reprodukcija u vanjskom smislu već u smislu intimnog jedinstva, jer u sakramentalnom slavlju Euharistije uprisutnjuje se smrt Kristova. Euharistija je sakramentalno bogojavljenje uskrsloga. Možemo ga prepoznati samo vjerom. Očima vjere. Očima vjere danas prepoznajemo Spasitelja među nama i prihvaćamo poziv na blagovanje s njime – za život s njime.