Uz liturgijska čitanja svetkovine Presvetog Trojstva razmišlja pater Sebastian Šujević
Bog je zajednica ljubavi. Kada čovjek pogleda sebe iznutra kako bi razmišljao o svom
religioznom iskustvu, dobiva predosjećaj nemjerljive dubine. To nedostižno dno unutar
nas samih povezano je s riječju „Bog“. Zašto? Bog predstavlja posljednji temelj, najdublju
stvarnost našega života, izvor i cilj našeg bića. Ta najintimnija stvarnost naše osobe
pokazuje se kada se moje „ja“ otvara onom „ti“, u svoj ozbiljnosti tog nagnuća. Tako
vidimo u nama utisnutu duboku i oduševljavajuću Božju stvarnost: Trojstvo! Utisnuto
u nama otajstvo Boga Zajednice, otajstvo zajedništva života: Bog koji je Otac, Sin,
Duh Sveti. Zajedništvo s Bogom svrha je čovjeka. Bog sam dolazi čovjeku, objavljuje
mu se kao „Gospodin“, ali pun dobrote i milosrđa, bogat ljubavlju i vjernošću (prvo
čitanje). U obilju svoje ljubavi prema svijetu, koju je objavio dajući vlastitog Sina
za spas tog svijeta (evanđelje), Bog ljubavi i mira razlijeva na ljude svoju milost
u Kristu i poziva ih na zajedništvo sa sobom u Duhu Svetom (drugo čitanje). Zajednica
Trojstva doista je posljednja i vrhovna vrijednost, jedina istinska svrha čovjeka,
jer Bog, i samo Bog je punina svakog savršenstva. Zajednica Trojstva uistinu je
otajstvo, stvarnost neizrecivo veća od svakog ljudskog poimanja. Bog nikad neće prestati
iznenađivati čovjeka, uvijek će nas moći zadiviti, i nijedan čovjek neće nikad ući
u „Božju zemlju“ ako ne bude spreman dopustiti da mu korijeni budu premješteni, poput
Abrahama (Post 12,1), preko skučenosti vlastitih ograničenosti i bijede vlastitih
sigurnosti. Molitva ne bi trebala svesti Boga na ljudska ograničenja, već proširiti
čovjeka prema Božjim horizontima. Šutnju koju Otac, čini se, suprotstavlja u mnogim
slučajevima ljudskim zahtjevima, rađa se iz autentičnosti njegova očinstva, u njegovoj
odlučnosti da ne podilazi siromašnim ljudskim planovima, kako bi ih mogao nadomjestiti
mnogo većim planovima rođenim iz njegove ljubavi. Trojstvena Zajednica je istinita
čovjekova budućnost, jedina koja može osigurati čovjeku životni plan bez ograničavanja
jer je sposobna nadići i smrt. Korisne su riječi sv. Augustina: „Bog je toliko neiscrpiv
da kad ga se nađe još je sav za pronaći“. Znači da ljudska dinamika i kreativnost
u njemu nalaze obzorje bez granica, dakle, totalnu sveobuhvatnu budućnost. Jedan
jedini Bog u tri osobe. Ta objava nam nije dana samo da zadovolji našu potrebu poznavanja
Boga, tiče se izravno sudbine čovjeka i stvorenoga. Spasenje, kao zajedništvo ljubavi
Boga i čovjeka, odražava i karaktere dvaju sugovornika koji čine to zajedništvo: Bog
i čovjek. Sada, čovjek ne može biti shvaćen bez Boga: stvoren na sliku Božju oblikovan
je po Kristu savršenoj prilici Boga (usp. Kol 1,15). Stoga su pitanja i odgovori o
Bogu od temeljnog značaja za shvaćanje čovjeka. Konkretno, ljudski život, s religioznog
gledišta, razvija se i širi se proporcionalno „poznavanju“ Božjeg otajstva (Iv 17,3).
Ako je čovjek određen za zajedništvo s Bogom Ocem, jasno je da njegov život ma toliko
veću vrijednost koliko više on uspijeva slijediti kretanje, „uspon prema nebesima“
započet Isusovim uzašašćem (Iv 12,32), dok ne sjedne zdesna Ocu da ga gleda licem
u lice. Pater Faber napisao je da se svako produbljivanje ideje o Bogu može poistovjetiti
s novim rađanjem. Otajstvo Trojstvene ljubavi objavljuje i nešto od najdubljeg otajstva
čovjeka. Jer smo takvi kakvi jesmo, stvorenja sposobna razumjeti, ljubiti, proizvoditi,
ne možemo se nego izražavati ljudskim terminima, i ići naprijed zapanjeni u dubini
svog bića do posljednjeg daha: jer kako je mogla nastati ideja „znanja“, „voljenja“,
„rađanja“? Nije mogla nastati. Ona jest. Jer Bog je Ljubav. Otajstvo Boga nije otajstvo
samoće, već suživota, kreativnosti, upoznavanja, ljubavi, davanja i primanja, i zato
jesmo takvi kakvi jesmo. Tražiti Boga – na to smo pozvani. U svakodnevnom življenju,
ponekad sivom, ponekad tragičnom, ponekad vrlo složenom, kada moramo imati na umu
sto stvari koje nam dolaze sa svih strana, Božja svjetlost je ljubav. Prema toj svjetlosti
se trebamo orijentirati ukoliko ne želimo promašiti svrhu našega života. Tako bismo
voljeli reći: „Evo, Bože, tako je... i to je to“ Ali, nije moguće. Bog sam izlazi
iz svih okvira, iz svih ikona i skriva se u svakome koji nas treba i kaže: „Evo, tu
sam!“. Sakriva se u malenima ove zemlje i kaže: „Tražite me ovdje!“. Tko želi živjeti
s Bogom ne nalazi se pred zaključkom, već uvijek pred početkom. Uvijek novim poput
svakog novog dana.