Katoličko kulturno jedinstvo

Nadbiskup Trsta i predsjednik Povjerenstva 'Ljubav u istini' Vijeća Europskih biskupskih konferencija, Giampaolo Crepaldi pita se, u članku koji je objavila agencija Zenit, promišlja o činjeničnom kulturnom jedinstvu katolika? Može li ono pravno postojati i treba li postojati? Kršćanska je vjera oduvijek utjecala na kulturu pročišćavajući je, oblikujući novu kulturu. Tko ulazi u Crkvu, pisao je Joseph Ratzinger, mora znati da ulazi u zbilju s vrlo slojevitom kulturom – podsjetio je nadbiskup.
To ne znači, objašnjava nadbiskup, da je kršćanska vjera zatvorena u neku kulturu i da ju u konačnici zauvijek posvećuje. Kršćanstvo unosi u kulture nadnaravnu istinu koja potiče kulture da provjere vlastitu istinu, da kroz dijalog ostvare veću slobodu, jer kada se istina dariva pozvane su sve kulture da napredujući na putu istine iziđu iz sebe i da se oslobode. Postoje dakle raznolike političke kulture katolika, različito su artikulirane, koje naglašavaju jedan ili drugi vidik društvena života, one su bogatstvo i ujedno dokaz plodnosti vjere. No ipak valja naglasiti činjenicu da kršćanska vjera, dok potiče razne političke kulture, određuje i granice bez kojih se neke kulture ne mogu nazivati ni kršćanskim dakle ni ljudskim – upozorio je nadbiskup Crepaldi.
Kršćanstvo ne može bez kulture, kršćanstvo stvara kulturu, ali nije svaka kultura suglasna s kršćanstvom, a to se također može reći i za filozofiju. Kršćanska vjera stvara filozofiju jer ima istine koje pretpostavljaju razumske istine. Kršćanska vjera ne može bez filozofije, teologija ne može bez filozofije. Čak i onda kad se zavarava da može bez nje, nesvjesno rabi neku filozofiju. No nisu pak sve filozofije prikladne za kršćanskoj teologiji. Ako se kršćani odreknu od toga da u društvu stvaraju kulturu, ili je stvaraju u sumnjivim oblicima, onda je naravno da u politici katolici teže ostvarju jedinstvo – primijetio je nadbiskup.
Sve to stavlja u poseban odnos djelovanje katolika u politici, kulturu koju katolici stvarju u civilnome društvu i u životu crkvene zajednice. Ako nema kontinuiteta između te tri stvarnosti, odnosno ako se misli da crkvena zajednica ne može i ne treba stvarati kulturu, ako se smatra da kao pojedinci katolici ne trebaju djelovati u društvu pa ni organizirano da ga ne trebaju nadahnjivati, onda će se dogoditi da su katolici u politici prepušteni sami sebi. No, ipak svima ima biti jasno da ustanove ne trebaju stvarati kulturu, jer je to nadležnost civilnoga društva; ne trebaju to činiti ni političke stranke nego osobe i njihova udruženja. Istina je da vlada i parlament stvaraju kulturu jer utječu na način mišljenja i postavljanja pred problemima, ali je isto tako istina da izvorne kulturne odrednice imaju dolaziti od duhovnih obitelji, sastavnica civilnog društva u čijoj su službi ustanove – tvrdi nadbiskup Crepaldi.
Ne bi trebala postojati „državna kultura“, premda država ne može a de se ne hrani kulturom, koju ne stvara izravno – da ne sklizne u više-manje prijetvorne oblike etičke države, odnosno države koja želi nametnuti svoju apsolutnu istinu i oblikovati um i srce građana – nego se ona stvara u zajednici i u njezinoj povijesti. Katolik zauzet u politici mora dakle biti svjestan da je izdanak svoje kulture, koja se ima hraniti na izvorima. Stoga ne smije zapustiti odnos s civilnim društvom, s praktičnim katolicima u civilnome društvu i s cijelom crkvenom zajednicom – istaknuo je nadbiskup.
Naravno je da s vlastitim političkim odlukama obvezuje samoga sebe, ali da bude to što jest potrebna mu je živa veza s drugim koji mu prethodi. To zauzimanje, naravno, vrijedi za političara-katolika i za crkvenu zajednicu, počevši od župe. Drugim riječima, moguće jedinstvo katolika u politici počinje mnogo prije od politike – objasnio je nadbiskup Crepaldi.