Liturgijska misao patra Sebastiana Šujevića

Uz liturgijska čitanje sedme vazmene nedjelje razmišlja pater Sebastian Šujević:
U djelima Apostolskim Luka nam daje sliku života prve zajednice. U današnjem odlomku, prije svega izvješćuje nas da su se apostoli, odmah nakon uzašašća Gospodnjeg okupili zajedno s grupom učenika. Zamislimo si taj događaj: mjesto susreta je Jeruzalem, nedaleko Maslinske gore odakle je Isus uzašao na nebo; uspeli su se u sobu na gornjem katu gdje su obitavali. Govori nam to da su se apostoli s grupom učenika okupljenom oko sebe ipak susretali i da ih je smrt Gospodnja zbunila ali ne potpuno dotukla. Ovaj prvi susret događa se oko apostola, Luka ih imenuje, oni su jezgra, ali tu su i drugi: žene – koje su na razne načine susrele Gospodina i služile njemu i učenicima. Ističe tako sv. Luka predispoziciju žena da prime radosnu vijest, njihovu ulogu u izricanju vjere, njihov polet za djela ljubavi. Među onima koje su bile u Jeruzalemu, već od dana uzašašća Luka imenuje samo Mariju, majku Isusovu. Ona koja je nosila spasitelja tamo je, uz apostole, u trenucima kada će Duh sići kako bi se rodila Crkva. U tijelu Kristovu, od nje rođenom, Marija i dalje ima posebno mjesto u razvoju djela svoga Sina. Napokon spominju se i braća Isusova, odnosno njegova rodbina. Čemu to sjećanje? Sjećamo se da nisu vjerovali u njega, ali htjeli su da se proslavi, sanjali su da se jedan njihov rod slavno nametne svijetu. Isus im dopušta da dođu u Jeruzalem i neki su povjerovali i pridružili se učenicima. Otvorili su svoja srca, popustili su milosti Gospodnjoj.Atmosfera ovog skupa čini nam se poput duhovne obnove: ništa nije usmjereno ili obilježeno razgovorima koje su imali, nijedna riječ o onom što se maločas dogodilo, o osjećajima, o sumnjama možda, o žalu što je Gospodin otišao. To je tišina u kojoj sazrijeva ono što će doći. Zauzvrat Luka nam iznosi: svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvama. Jedinstvo srdaca, bratsko zajedništvo, postojanost u molitvama odlika je prvih kršćanskih zajednica onog vremena.U tom istom smislu sabranja, bratske ljubavi i molitve, okupljamo se mi Crkva, danas, slaviti svetkovinom Pedesetnice novi silazak Duha na učenike Gospodnje.No, ostajemo svjesni stvarnosti, blizine križa Kristova. Razmatramo o tim patnjama podižući oči k nebu gdje je Gospodin uzašao. Možda nam je teško priznati da to otajstvo patnje – smrti – proslave određuje vrlo konkretno i naš život po činjenici da smo kršćani. Apostol Petar ohrabruje posebno one koji pate zbog imena Isusova: blago vama jer Duh Slave, Duh Božji počiva u vama. Radujte se, drugim riječima – proslavljajte svoje kršćansko ime. Idemo korak dalje: po prirodi kršćanstva nemoguće je biti kršćanin a ne trebati suočiti se s patnjom u jednom ili drugom obliku, i bez prihvaćanja te mogućnosti. Sjetimo se gospodnjih riječi: ako netko želi ići za mnom neka uzme svoj križ... ili blago vama kada vas pogrde ili prognaju radi imena mojega... velika je plaća vaša na nebesima. Jasno, patnja ostaje zlo, i bilo bi suludo tražiti je poradi nje same, ali ne može se reći DA Kristu za čitav život bez da se mora reći NE mnogim stvarima: prednostima, zadovoljstvima, korisnim dobrima, često obmanjujućima. Život kršćana pod znakom je pashalnog misterija Kristova: smrti i uskrsnuća. Po riječima Pavlovim: da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih (Fil 3, 10-11).Odlomak evanđelja početak je Isusove svećeničke molitve koju upućuje Ocu prije početka same muke. Podiže oči k nebu... Došao je čas... Otkriva nam tajnu spasenja. To je molitva koja nadilazi vrijeme i postavljena je jednom zauvijek. Ovo je čas proslave Sina koji proslavlja Oca, kako bi ta proslava zahvatila sve vjernike. Krist je primio vlast od Oca i primjenjuje je dajući život vječni onima koje mu je Otac predao i kojima ga je objavio: Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne umre, već da ima život vječni (Iv 3, 16) jer nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti (Iv 12, 47). I Isus moli za svoje učenike, da proslave i njega i Oca. Znaju učenici, a s njima i mi danas, da je njihova i naša zadaća u riječima Kristovim: Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici (Iv 15, 8). I kako bi je mogli ispuniti šalje nam Duha svog: upućivat će vas u svu istinu... On će me proslaviti jer će od mojega uzimati i navješćivati vama (Iv, 16, 13.14).S Kristom patimo, s njim ćemo biti i u slavi. Njegov Duh je nad nama: jednodušno i postojano poput prve zajednice molimo neka dođe dan kada će nam se u potpunosti objaviti ono što već jesmo!