Uz liturgijska čitanja VI. uskrsne nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca

Isusova rečenica iz današnjega evanđelja: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati,“ osvjetljava nam pravu istinu o ljubavi prema Bogu. Često se događa da prečujemo ovo o zapovijedi. Zloporabimo onu tako istinitu, a opet tako često krivo tumačenu i primjenjivanu Augustinovu misao: Ljubi i čini što hoćeš. Upravo se to često događa u našim životima. Činimo što hoćemo pa onda to objašnjavamo ili racionaliziramo upravo riječima: pa ja ljubim Boga, on meni puno znači. I dobro je da nam puno znači, i da ga nastojimo ljubiti, ali iz ovih Isusovih riječi jasno nam je da ne možemo odvojiti ljubav prema Bogu od njegovih zapovijedi. To dvoje nije u suprotnosti. Onaj koji pravo i iskreno nekoga voli, onda taj čini ono što taj odnos ne remeti. Kako se često događa da smo si mi sami propisali zapovijedi koje moramo vršiti, a isključili one koje nam ne odgovaraju. Kako često za sebe imamo jedna mjerila, a za druge drugačija. Može li onaj koji iskreno ljubi Boga isključiti bilo koju od zapovijedi?
Ljubav nije neki površan osjećaj, nije neka sentimentalnost. Ljubav je itekako stvar i razuma, odluke. Jer ako se vodimo samo nekim svojim osjećajima onda smo poprilično nestalni u životu. I sami znamo koliko se često naši osjećaji i naše raspoloženje tijekom dana mijenja. Kad u te svoje osjećaje ne bismo uključili i svoj razum, onda bi po našim ulicama teklo još više krvi; onda bismo još manje međusobno komunicirali; da li bi i jedan brak trajao duže od nekoliko dana, ili čak sati; koliko bi tek onda bilo zapuštene ili zlostavljane djece, neobavljenih poslova, ne ispunjenih obećanja. Mogli bismo ljubav o kojoj Isus govori identificirati s riječju odgovornost. Onaj koji se odgovorno ponaša prema svome životu, prema svojim obvezama, prema ljudima oko sebe, prema Bogu: taj ljubi. Isus nas je poučio da je najveća zapovijed zapovijed ljubavi. Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim bićem, i druga njoj identična, ljubi bližnjega kao sebe samoga. Na taj način nas je poučio da ne možemo odvajati Boga, bližnjega i sebe. Jedno je s drugim tako usko povezano da zapravo ljubeći jedno ljubim ovo drugo dvoje. Ne mogu reći da ljubim Boga, ako ne ljubim bližnjega. Ne mogu ispravno ljubiti bližnjega ako ne ljubim Boga. Ne mogu ljubiti Boga, ako ne volim sebe. A niti sebe pravo ne ljubim ako Boga isključim iz svog života. Ljubav o kojoj Isus govori u grčkom izvorniku glasi agape: ljubav koja je djelotvorna. Ljubav koja pokreće na akciju, koja nije pasivno obožavanje nekoga ili nečega. Ta me ljubav tjera da činim nešto u svome životu.
Petar nas u svojoj poslanici potiče da budemo uvijek spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama. Odgovor se ne daje samo riječima, nego i životom, svojim djelima. Čuli smo više puta gdje Isus govori: djela koja činim svjedoče za mene. Tako i mi svojim postupcima, svojim načinom života dajemo drugima odgovore na pitanja koja si postavljaju o nama. Svi se moramo zapitati što moj život govori, kakva je ta moja neverbalna komunikacija. Može li se iz moga života iščitati da je meni u srcu Gospodin? Što mojim suvremenicima o Kristu govori moj život? Ne teorija, nego praksa. Provoditi, kako kaže sv. Petar danas, dobar život u Kristu. I onda kada to znači biti ozloglašen. S vjerom i pouzdanjem da je u Božjoj ruci naš život, da nam ni vlas s glave ne pada, a da on to ne zna. Govori se da je najveći izazov za pogane bio gledati prvu kršćansku zajednicu kako se međusobno ljube. To je bio poticaj mnogima da povjeruju u Krista. Da povjeruju da je Isus živ i da vjera u njega može promijeniti čovjeka. Da je on pobijedio zlo i grijeh i da ga može pobijediti i u mom vlastitom životu. Jesmo li i mi danas sposobni to učiniti? Sami od sebe nismo. Zato nam i Isus danas obećava u evanđelju poslati drugoga Branitelja. Prvi Paraklet je Isus Krist. Dok je on svijetom hodio, on je bio onaj koji je učenike tješio i branio. Od kada je uzašao Ocu u Crkvi je prisutan Duh Sveti, drugi Branitelj, koji će uvijek ostati s Crkvom da u njoj nastavi i dovršuje Kristovo djelo. To djelovanje Duha Svetoga u prvoj se Crkvi jako snažno doživljavalo. Svjedoči nam to i prvo čitanje iz Djela apostolskih koje danas čitamo. Duh Sveti i danas djeluje u Crkvi, među nama. Velika većina od nas je po krštenju i po polaganju ruku biskupa u sakramentu svete krizme, pomazana Duhom Svetim. Koliko je to pomazanje djelotvorno za mene? Vodi li me kroz moj život Duh Sveti ili dozvoljavam i drugim duhovima da me vode? Duhu se Božjem treba otvoriti, dati mu prostora za djelovanje. Tada sakrament kojega smo primili postaje djelotvoran u našem životu. Koliko smo mi potrebni Duha Svetoga i On treba nas da bi mogao biti u svijetu prisutan. On ima naše ruke, naše oči, naša usta. Mi smo pozvani biti oruđe Duha Svetoga za ovo naše vrijeme. I za nas vrijede one riječi koje je Isus izgovorio u sinagogi u Nazaretu: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Svaki je od nas poslan biti navjestitelj blage vijesti – Evanđelja.