Afektivni odgoj u sjemeništu mora ozbiljno uzimati u obzir prevladavajuću hipererotiziranu
kulturu iz koje dolaze svećenički kandidati, a koja je sposobna umrtviti savjesti
i zahvatiti cjelokupnu relacijsku sposobnost osobe – ustvrdio je kardinal Mauro Piacenza,
pročelnik Zbora za kler, na predavanju održanom 10. svibnja u Torinu, na poziv teološkog
fakulteta sjeverne Italije, pred biskupima, odgojiteljima i profesorima. Govoreći
o odgojnom procesu službenog svećeništva, kardinal je istaknuo kako se ima strogo
voditi računa o tome da su svi rođeni nakon sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga
stoljeća i odrasli u kulturnom ozračju panseksualizma i hipererotičnosti, poticanih
sredstvima društvene komunikacije, a posljedica je „srozavanje značenja afektivnosti“.
Zapravo, umjetno odvajanje sjedinjujućeg vidika od oplodnje, nepovratno je suzilo
široki opseg afektivnosti na prakticiranje spolnosti. Stoga je nužno postupno i korjenito
usvajanje svijesti o borbi i pobjedi, u nama samima, promijenjene antropološke strukture
izazvane prevladavajućom kulturom, što ona neprestano nameće – ustvrdio je kardinal
Piacenza. Kako dakle osmisliti uspješan odgoj za svećeničke kandidate, koji stižu
iz spomenutog kulturnoga konteksta? Glede toga kardinal je istaknuo da „se tijekom
odgoja ne smije utjecati cenzuri i površnom sučeljavanju s afektivnim pitanjem. To
iziskuje sjemenišne poglavare „afektivno zrele osobe, izmirene sa sobom i s vlastitom
psiho-afektivnom dimenzijom, da nisu frustrirani i da ne nastoje svoje neriješene
probleme prenositi na druge. Osim toga, nužno je uvijek zadržati jasnu razliku između
odgojitelja i odgojenika – primijetio je kardinal Piacenza. Tko se priprema za
svećenika mora svakako provesti čišćenje memorije, s duhovnog, moralnog i psihološkog
stajališta. Stoga je nužno, makar glede savjesti, iskreno pripovijedanje vlastite
afektivne prošlosti, što će duhovnom vođi omogućiti stvarno poznavanje osobne kandidatove
prošlosti. Suvremen kultura naime ide za tim da mlade doslovno 'napumpa' slikama,
dakle i pamćenjima koja su nekad bila nezamisliva – objasnio je kardinala dodajući
kako se iz iskustva o proučavanju tužnih procesa o oslobađanju od svećeničkih obveza
ređenja može zaključiti da se u pola sata zlog služenja internetom može vidjeti to
što u prošlosti tijekom cijelog života nije bilo moguće. Sve nepročišćene memorije
tijekom odgoja i nepobijeđene zle navike izbijaju na površinu, izazivaju ozbiljne
probleme psiho-afektivne ravnoteže i, katkada, vrlo bolna duševna, moralna i psihološka
stanja. Osim toga, nastavio je kardinal, nužno je odgajati vlastitu afektivnu sadašnjost,
glede sklonosti i glede težnji, da se ne dogodi da zamišljena psiho-afektivno-spolno
svećenička budućnost bude sasvim različita od sjemenišne sadašnjosti. Svijest da
je karizma celibata nadnaravni dar Duha Svetoga, obvezuje da se u odgoju za celibat
prizna apsolutno prvenstvo milosti. Jer unatoč važnom prinosu humanih znanosti, znanosti
su se u prošlosti pogrješno primjenjivale ako ne i zlorabile, a psihologiju se smatralo
općim lijekom za sva zla i za sve svećeničke kandidate. Naprotiv, dar celibatske karizme
cvjeta, postupno se prihvaća i dozrijeva, sve do određivanja same psihološke osobnosti
svećenika samo u intimnom, trajnom, zbiljskom i međusobnom odnosu s Isusom iz Nazareta,
Gospodinom i Kristom. Intimnost s Bogom raste u molitvi i u svakodnevnom slavljenju
Euharistije – istaknuo je kardinal. Zaključujući predavanje, kardinal je ustvrdio
da svako sjemenište ima biti zajednica ljudi koji su sreli Isusa Krista i čiji je
život promijenio upravo taj susret s njim; sjemenišna zajednica može prihvatiti sva
ograničenja, podnositi ih i rješavati, ali ima biti moleća zajednica koja odgaja buduće
svećenike i za osobnu molitvu, za tišinu, za promišljanje i za stvarnu božansku intimnost
– primijetio je kardinal. Valja se trgnuti iz sna, prošlost nas je pretekla! Ako
danas postoji pravi problem, kojega valja biti svjesni, to je problem krhkosti i svećeničkog
identiteta koji nije i zbog nerijetkih teoloških kolebanja dovoljno određen i, što
je još gore, vrlo se rijetko poklapa sa samim psihološkim identitetom kandidata –
zaključio je kardinal Piacenza.