Uz liturgijska čitanja V. uskrsne nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca

Najčešće upotrijebljena riječ u današnjem evanđelju je Otac. Od pojavka Isusa Krista za 1. božansku osobu i nemamo drugoga imena doli Otac. Taj Otac stalno je Isusu na pameti što god činio ili govorio. Prošle smo nedjelje razmišljali o Isusu kao o vratima kroz koja se ulazi u Očev dom. Danas ponovno imamo pred sobom tu stvarnost kuće Očeve. U njoj kaže nam Isus ima mnogo stanova, a on ide pred nama da nam pripravi mjesto. U ovom je Isusovu govoru isključen svaki prizvuk broja određenih mjesta, mjesta nisu ograničena, mjesta ima dovoljno za sve. No, doći do tih mjesta može se samo na jedan način. Idući putem koji je sam Isus. Isus je jedini put k Ocu. Samo po njemu i s njim možemo mi ljudi pristupiti Ocu. Svi smo mi djeca Božja po krštenju, no samo je Isus Sin u pravom smislu riječi. Mi ostali smo sinovi u Sinu. I dok smo u njemu i s njime Otac nam je zajednički. Bez te povezanosti s Isusom naše Božje djetinjstvo ne postoji. U našem vremenu prepoznaje se određena religioznost, pa i među katolicima, barem oni sebe takvima smatraju, koja isključuje tu posredničku ulogu. Oni mogu direktno komunicirati s Bogom, ja i moj Bog se razumijemo, ne treba nam nitko između, dapače samo smeta. Ni Isus, a kamo li onda Crkva. Odgovor na takav stav, na takvu sumnjivu religioznost, nimalo katoličku, odgovor je ovaj koji čitamo u današnjem evanđelju kada Isus odgovara na Filipov upit. Filip bi htio izravno vidjeti Oca. „Pokaži nam Oca i dosta nam je.“ Isus kaže: ne može. Tko mene gleda vidi Oca. To je jedini način, jedini put.
Osim puta Isus je i život. U ovo uskrsno vrijeme često se stavlja pred nas upravo ta stvarnost života koja nam je ostvarena po muci, smrti i uskrsnuću Isusovu. Spomenuo sam prošli put da nam je život prvi Božji dar, prvi Božji poziv. Drugi njegov dar, drugi poziv je onaj o kojem nam danas govori Petar u svojoj poslanici, pozvani smo k divnom svjetlu njegovu. Taj poziv, ta mogućnost dar je njegove vazmene pobjede. On je onaj koji nam daruje novi život, novu priliku za život s Bogom. U istoj poslanici reći će, vi nekoć ne-narod, a sada narod Božji, vi ne-mili, a sada mili.
Isus je i istina. Nema druge istine o Bogu doli one koju nam je objavio Isus Krist. Ta istina koju mi čitamo iz njegovih djela, iz njegove osobe, je ta da je Bog ljubav. Bog je sve poduzeo da bi čovjeka spasio, da bi mu vratio dostojanstvo Božjega djeteta koje je izgubio grijehom. To je istina o Bogu. Bog čini sve za čovjeka. A kad čovjek vidi i upozna što sve Bog čini za njega onda čovjek počinje sve činiti za Boga. To znači upoznati Oca, vidjeti Oca, vjerovati: činiti djela koja ja činim kaže Isus, pa i veća. A koja su to djela jako dobro znamo. Samo treba činiti, a to je nama ljudima najteže. Teorija nam je savršena, u mnogo čemu, ali djela? Tu već štekamo, a pogotovo biti postojan u tome. Ponekad nas zanos za Kristom i ponese, pa smo spremni i cijeli svijet osvojiti za Krista, ali kad nas to prođe onda smo opet oni stari, ponekad možda i gori nego što smo bili. Ustrajnost u dobru, u Božjem djelu, naš je najveći problem. A pozvani smo, čuli smo danas u Petrovoj poslanici, naviještati silna djela onoga koji nas je iz tame pozvao divnom svjetlu svojemu. To je univerzalno poslanje svakoga od nas. To je ono svećeništvo koje zove općim, za razliku od tzv. ministerijalnog kojeg smo dionici mi zaređeni službenici u Crkvi. Svi smo kao krštenici pozvani prinositi duhovne žrtve, žrtve svojega života. Ona jedna, jedina i prava, prinesena je u Isusu. U vazmenom predslovlju zahvaljujemo Ocu za Krista koji je zauvijek i svećenik i oltar i žrtveno janje. Toj njegovoj žrtvi pridružujemo svoj život, svoje patnje, svoje boli, svoja stradanja i na taj način, reći će sv. Pavao, nadopunjamo što nedostaje patnjama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu. Zašto da moja bol, moja patnja bude besmislena, beskorisna, kad može biti izvor blagoslova za mene i ono oko mene? Prikazujmo svoje žrtve zajedno s Kristovom žrtvom na oltaru. Onu svakodnevnu našu patnju: nerazumijevanja koja doživljavam od svoje obitelji, svoje okoline, zanemarivanja, nepravde koje podnosim na poslu, maltretiranja, mobing, svoje muke oko polaganja ispita, ispravljanja ocjena i još tko zna kakve patnje i patnjice, koje nemaju smisla ako nisu življenje s Kristom, ako nisu pridružene Kristu. Patnja sama po sebi, nema smisla. Križ sam po sebi nema smisla, on razara, ubija. Samo onaj križ koji je prikazan Bogu doživljava nagradu uskrsnuća. Poput Isusa. On je svoj život položio za nas, svoje prijatelje. Uspeo se na drvo križa kako bi prinio žrtvu svoga života za naše spasenje. Takva žrtva biva od Oca nagrađena uskrsnućem. Budimo svećenici svoga života, ugrađujmo se kao živo kamenje u duhovni Dom. Kamenje naših crkvi nema smisla ako u njoj nema živoga kamenja. Svi smo mi to živo kamenje. Kamen je nešto statično, nepomično, čvrsto. Nismo pozvani biti takvo kamenje, nego živo.
Aktivno se uključiti u život zajednice, u život Crkve, u liturgiju. Danas u prvom čitanju čujemo kako prazajednica u Jeruzalemu zaključuje da nije dobro da se apostoli bave svim poslovima u zajednici. Treba uključiti i ostale članove i izabraše sedmoricu muževa na dobru glasu. Postavljeni su da u zajednici vrše službu služenja diakonia – đakoni. Teško je očekivati da svatko od nas može vršiti neku aktivnu službu u zajednici, ali da bi se mogli možda malo više aktivirati, vjerojatno bi. Svi možemo učiniti nešto više od onoga čime se obično zadovoljavamo. Kršćanin po svojoj naravi ne smije biti minimalist, nego u svemu nastojati dati više od drugih, biti bolji od drugih. Često je slučaj upravo suprotno. A Isus nam danas u evanđelju kaže da ćemo činiti i veća djela od njega. Dozvolimo mu da djeluje kroz nas i preko nas. Načinimo od svog života duhovni dom u kojem Isus trajno prebiva.