U trećem nastavku intervjua p. Ivana Kopreka, provincijala Hrvatske pokrajine Družbe
Isusove, prenosimo vam, poštovani slušatelji, njegove misli o Boškoviću kao svećeniku
i znanstveniku, koji se rodio na današnji dan prije 300 godina. Kako je Ruđer
zapravo postao poznat u znanstvenim krugovima?U javni znanstveni život Bošković
je u Rimu ušao onda, kada mu je papa Benedikt XIV. povjerio da s drugim matematičarima,
ispita pukotine na crkvi sv. Petra. Malo iza toga povjerio mu i popravke na apsidi
iste crkve. Svoje je pak znanje iz mehanike i hidrodinamike Ruđer pokazao onda kada
mu je bio predstavljen problem o pitanju isušenja tiberskih močvara u Rimu. Povjerene
je zadaće obavio s velikim uspjehom. Bošković je napisao mnoštvo rasprava, surađivao
je u raznim časopisima i dopisivao se sa svim velikim učenjacima svojega vremena.
Ta bi pisma često postajale znanstvene rasprave, i svim tim stekao je toliki ugled,
da je postao članom svih glavnih akademija i učenih društava Europe. Privlačilo ga
je mnogo toga. No narav mu je bila uvijek zagledana u bitno. Nije se volio družiti
sa sporednim, kratkotrajnim, prolaznim. Nije ga zanimala vanjska i prolazna površnost,
nego nutarnja struja i snaga. Uvijek je htio nekuda zaroniti, nekamo se popeti, dublje
pogledati, jače promotriti. Ništa od površnosti fenomena nije ga trajno moglo zaustaviti.
Uvijek se želio spustiti da pogleda onu tajnovitu strukturu, nutarnji sastav, sveto
i nepoznato uređenje prema nekoj ideji, misli. Pri tome se on sam ali i cijeli ljudski
rod činio kao neki mikroskopski crvići što su se ugnijezdili u siru i “koji bi iz
relativnih opažanja tako kratkog svog života sudili o apsolutnim i vječnim zakonima
prirode”. Kako je Bošković spjao svoje svećeništvo i svoje bavljenje
sa znanošću, pa i diplomacijom...? Tu bih rekao da Bošković nije bio ništa
drugo nego jednostavno isusovac. Nije činio ništa drugo do ono što su činili i drugi
isusovci njegova vremena ali i svih vremena. U Formuli Instituti, temeljnom dekretu
Reda od 27. rujna 1540. godine, Družba je opisana: ...da je ustanovljena da radi na
napredovanju duša u životu i kršćanskom nauku i radi proširenja vjere... U izrazu
„pomoći dušama“ isusovci su nalazili i nalaze još danas svoju na buli svetoga Oca
„Regimini militantis Ecclesiae“ utemeljenoj motivaciji, motivaciju da pomognu ljudima
da se osamostale, da budu sposobni donositi dobre odluke i da tako bolje žive. Bošković
je živio iz tih ideala i po sredstvima svojega vremena to je želio i ostvariti. Uz
vjerski angažman (obranu vjere i suzbijanje krivovjerja) isusovci su već od samoga
početka započeli razvijati i intenzivnu djelatnost na kulturnom, obrazovnom, umjetničkom
i znanstvenom planu. Bošković je pokazao da onaj tko se bavi znanošću mora biti svjestan
da njegovo istraživanje nikada ne prestaje, čak i onda kada se tiče nekoga određenoga
dijela svijeta ili čovjeka; ono ga naime upućuje u smjeru onoga što se nalazi ponad
neposrednih predmeta studija, to jest prema pitanjima koja otvaraju pristup k otajstvu.
Anticipirao je ono o čemu govori enciklika “Fides et ratio”, pape Ivana Pavla II.
“Otvorenosti i iskrenosti (parrhesia) vjere treba odgovarati smjelost razuma”. No,
ovome bih nadodao i ovo: Bošković nikada nije bio tek samo hladni znanstvenik. Iz
Beča se je zauzeo, preko svojega brata Bože u Dubrovniku, za nekoga albanskoga vojnika
jer, kako je sam napisao ”nema većega veselja nego kad se može pomoći sirotinji”. Ponovimo
na kraju još jednom ono što je papa Benedikt XVI. rekao o Rugjeru Boškoviću 11. travnja
ove godine: Taj je isusovac bio fizičar, astronom, matematičar, arhitekt, filozof
i diplomat. Njegov život pokazuje da se mogu uskladiti znanost i vjera, služenje majci
domovini i založiti se u Crkvi. Taj kršćanski znanstvenik govori mladima da je moguće
ostvariti se u suvremenom društvu i biti sretan kao vjernik.