Uz liturgijska čitanja IV. uskrsne nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca
Zadnja rečenica današnjega evanđelja otkriva nam svu istinu Isusovog dolaska na svijet
i njegova uskrsnoga dara onima koji idu za njim: da život imaju, u izobilju da ga
imaju. Prvi Božji dar svakome od nas je život. Darovan nam je kao mogućnost u kojoj
možemo ostvariti najveći ideal na koji je čovjek pozvan: svetost. Biti savršen kao
što je savršen Otac naš nebeski, približiti se u potpunosti Bogu. No, možemo taj svoj
život i upropastiti, ostvariti suprotno, propasti. Uspješnost i neuspješnost života
ne mjere se ljudskim, svjetovnim mjerilima. Nije svaki koji se nama čini uspješnim,
koji ima ugled i bogatstvo, postigao i ostvario svoj život. Dapače, vrlo se često
događa da ga je upravo promašio, a mi smo mu zavidni na njegovu imetku i uspjehu.
Takav je ostvario samo jedan mali dio života. Život u punini može se, i ostvaruje
se samo u suradnji s Bogom. Bogu je itekako stalo do toga da mi to shvatimo. Da shvatimo
kako je njegova briga za nas spasenjska, a ne briga koja bi nam nešto branila ili
priječila. Bog nas želi sretne. I onda kada povlači granice ili daje zapovijedi nije
zato da bi nas ograničio, nego da bi nas sačuvao od opasnosti koje prijete našem duhovnom
i tjelesnom životu. Njegove zapovijedi nisu drugo nego pomoć da što uspješnije živimo.
Nažalost Bog mora često puta iskusiti naše nepovjerenje u njegovu zauzetost za nas.
Slika o kojoj nam danas Isus progovara u evanđelju o dobrom pastiru hoće nam reći
upravo to da trebamo imati povjerenja u njega. On je onaj glas kojega slušajući, mi
zadobivamo mir. Dok njega slušamo zaštićeni smo od svih kradljivaca i razbojnika koji
poput ričućeg lava obilaze tražeći koga da proždru. Govoreći o pastiru i ovcama
sveti Ivan nam želi predstaviti sliku Crkve, zajednice koja se okuplja oko svoga Učitelja.
Možda je nama danas ta slika ovaca i pastira daleka, možda nam se čini i odbojnom,
jer ovce doživljavamo naivnim životinjama. Kada se nekome želimo narugati zbog njegove
naivnosti upravo ćemo mu reći da je ovca. Nama vjernicima se rugaju da smo ovce kojima
manipulira crkvena hijerarhija. Sve to nam može odmoći da dublje shvatimo bit Isusove
slike. Svaka slika, pa tako i ova, nije savršena. I svaka slika o nečemu govori bolje,
a o nečemu lošije. Sigurno da je u Isusovo vrijeme slika pastira i ovaca narodu kojem
je to bio život puno više govorila nego što to govori današnjoj generaciji, koja možda
ni ne zna kako ovca izgleda. No, sve to treba ostaviti po strani i pogledati što nam
se time željelo reći. Isus je pastir koji svoje ovce zove imenom. Mi za Isusa nismo
broj, nismo objekt, ne prepoznaje nas po bar-kodu, matičnom ili osobnom identifikacijskom
broju. Mi smo za njega osobe, osobe sa svojim imenom. I kako čitamo već kod proroka
Izaije u SZ: „dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem
ljude za tebe i narode za život tvoj. Ne boj se!“ Gledano iz naše perspektive, iz
perspektive nakon Isusove vazmene pobjede, možemo malo modificirati ove retke, i čitati
ih pod kristološkim vidom. Za otkupninu tvoju dajem svoga Sina, mjesto tebe njega
žrtvujem. Njegov život za tvoj život. Ne boj se! Nije li upravo to poruka Isusova
glasa kojim je smirio apostole kad su mislili da vide utvaru? Nisu li to riječi upućene
Mariji kad joj je navješteno da će roditi Spasitelja? I konačno nije li to poručio
apostolima, a preko njih i svakome od nas, na dan kada je uzašao svome Ocu: „Ne bojte
se! Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“? Čemu onda strah od života? Zašto
nemati povjerenja u Boga? Zašto ne slušati njegov glas i ići za njime? Zašto se u
tom strahu prepuštati tuđincima, kradljivcima i razbojnicima, koji nam ne mogu obećati
niti podariti život? Isus je pastir koji ide ispred svojih ovaca, on prvi prolazi
putem. Cilj prema kojem idemo nam je jasan: kuća Očeva. Vrata za ulazak u tu kuću
je sam Isus. Samo onaj koji kroz njega prolazi ulazi. Proći kroz Isusa znači proći
kroz njegovo vazmeno otajstvo, krštenjem biti pripojen njegovoj muci, smrti i uskrsnuću.
Samo se tako može ući u Očev dom. Današnja nedjelja poziv nam je da molimo za sve
one koji u Crkvi vrše ulogu pastira, onih kojima je Krist povjerio da se brinu za
njegovo stado ovdje na zemlji. Molimo danas na poseban način za nova duhovna zvanja.
Duhovna su zvanja i te kako potrebna Crkvi. Crkvi kao zajednici, nama. Ona su nam
znak Božje brige za nas.