Pregled tiska

Da i to doživimo, da napokon i ljevičar počinje pisati o komunističkim žrtvama. Tako se u komentaru na t-portalu javlja Tvrtko Jakovina kao zagovornik istine, ali s mnogo kondicionala i s mnogo zahtjeva za trebalo bi ovo i trebalo bi ono. Kao da mu je drago da se i o Bleiburgu napokon može slobodno pisati, a dobro zna tko je to zabranjivao pa i kažnjavao, ali istodobno se osjeća njegova sputanost ideološkom prošlošću za koju se zalaže da je drugi zaborave ili barem odrađuju znanstveno u arhivima. Kako raditi u arhivima kad su Britanci produžili rok tajnosti još 30 godina? Očito je riječ o njihovoj sramoti što su razoružane ljude predali komunistima od kojih su ti ljudi bježali znajući da komunisti i nemaju drugoga rješenja za ideološke neprijatelje osim smrti. I Jakovina je na žalost žrtva brojeva kojih se ne može osloboditi prema staroj matrici, tj. da komunisti nisu ubili toliko ljudi kao ustaše i tome slično. Postoji, osim toga, u Zagrebu institucija za proučavanje te povijesti, ali upravo zbog komunističke vladavine, s tim se kasni i još je malo živih svjedoka što Jakovini kao da i nije problem, jer komunizam za njega i nije tako crn kako ga neki žele prikazati. A dovoljno je samo pročitati ono što je Stepinac o njemu mislio i govorio.