Kisik za zapadnu kulturu

Primajući vjerodajnice hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, profesora Filipa Vučaka, Sveti je Otac jasno istaknuo vodilju propovijedanja blaženoga Ivana Pavla II: „Ustvrditi da Europa nema kršćanske korijene isto je što i zahtijevati od čovjeka da živi bez kisika i hrane“. To se uvjerenje u bitnome poklapa s onim što je mnogo godina prije rekao Arnold Toynbee, britanski filozof: „da bi se oživjele duhovne vrednote europske kulture valja posegnuti za „uzimanjem kisika“ iz baštine zapadne kršćanske kulture – podsjeća profesor Rafael Navarro-Valls, tajnik Kraljevske pravne akademije u Madridu, a prenosi agencija Zenit.
Površan bi promatrač mogao shvatiti ponavljane tvrdnje posljednjih papa kao nostalgične znakove mozgova privrženih prošlosti, jer opće društvo kroči drugim stazama. I pogriješio bi. Kršćanski su temelji duboko uzemljeni, kao i nafta u kamenu plovućcu, koji nenadano izbija na političku, društvenu ili kulturnu pozornicu, poput opterećene spirale koja se na vanjski poticaj izvija u visinu.
Dovoljno je osvrnuti se na urušavanje ideoloških sustava koji su sedamdeset godina tlačili zemlje Istočne Europe. Spajanje dviju snaga – vjere i nacionalizma – čiju su moć zanemarivali lukavi ideolozi, i s jedne i druge strane željezne zavjese, izazvalo je glasoviti politički potres. Po njima je Europa ponovno otkrila staru moć koja pokreće povijest. Zajednička baština i etičko-duhovne vrednote polučile su cjelinu temeljnih prava na kojima počiva Europa. Drugim riječima – nastavlja prof. Navarro-Valls – na prvi se pogled može činiti da se stara Europa pretvorila u duhovnu pustinju, čiju je površinu žestoka zima zaodjenula debelom naslagom leda. A ipak, ispod naslage leda počivaju neki kršćanski korijeni, spremni trgnuti se iz zimskoga sna – tvrdi profesor.
Glede jasnijeg shvaćanja toga što želim reći, poslužit ću se romanom Jhona Le Carréa (Špijun koji je došao iz hladnoće) u kojem se opisuje razgovor između nekog engleskog tajnog agenta i sovjetskoga KGB-eovca. Rus pita Engleza koja je ideologija u središnjem uredu njihove tajne službe. Britanac odgovara da ga jamačno ne posjećuju marksisti. Na to mu Rus uzvrati: posjećuju ga dakle kršćani, i uporno nastavlja, ako niste marksisti, zapadno društvo mora biti kršćansko. Za agnostičku pamet ruskog agenta kršćanskome mentalitetu na Zapadu nema alternative – zaključuje profesor Navarro-Valls.
Zaista, ako se promatra složena potka odnosa između kršćanstva i zapadnih pravnih ustanova, primjećuje se da naše temeljne političke odrednice, naše nade i najdublje težnje, isijavaju sekularizirane i demokratične zrake, što se (Mulin) naziva „vjerskim infrastrukturama“ koje je ispisalo kršćanstvo tijekom dvadeset stoljeća u društveno-kulturnoj baštini Europe. Jednostavno je vrlo snažan kršćanski utjecaj na našu kulturu: u arhitekturi, u glazbi, naročito klasičnoj, u figurativnoj umjetnosti, u književnosti i pjesništvu. Kao što veli Weiler, „nemoguće je iskorijeniti kršćanstvo iz povijesti Europe, isto kao što se ne mogu iščupati križevi po grobištima“. Europska povelja o ljudskim pravima, danas u okviru Lisabonskog ugovora, razložno ističe ovisnost nedjeljivih i općih vrednota ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti o kršćanskoj duhovnoj i moralnoj baštini, na kojoj se temelji Europa – drugim riječima o judejsko-kršćanskoj tradiciji.
Shvaća se što se, kada je prije nekoliko vremena, 16. travnja, novi španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici predavao vjerodajnice, Papa čudio pred „sofisticiranim oblicima neprijateljstva prema religiji“, koji u konačnici žele „nijekati povijest i vjerske simbole u kojima se odražava identitet i kultura većine građana“. Stječe se dojam da se papa Benedikt XVI. danas nalazi u središtu oluje izazvane od dva radikalna strujanja: pseudo-religioznih fundamentalista, spremnih vrišti volju Božju, bez obzira na volju Božju, i laicista starog kova, koji predlažu mušičavu verziju, u ideokratskom ključu, teokracijskog grobišta: zabranjeno misliti drugačije – tvrdi profesor Navarro-Valls.
Uravnotežen odgovor jest poniranje do korijenja stabla naše kulture, u nasadni zajednički humus. Ponovno otkriti „europsku dušu“ u konačnici znači zaploviti između njezinih kršćanskih korijena, domoći se kisika za obnovu ravnoteže. To što sam napisao u početku ovoga dopisa samo je velika meta kojoj danas teži papa Ratzinger, a jučer je težio filozof britanske povijesti – zaključio je profesor Navarro-Valls.