Papa primio sudionike skupa 'Papinski liturgijski zavod između pamćenja i proroštva'
U prigodi pedesete obljetnice ustanovljenja Papinski je liturgijski zavod upriličio
skup pod geslom „Papinski liturgijski zavod između pamćenja i proroštva“. Sveti je
Otac prije podne primio u audijenciju sudionike skupa na čelu s velikim kancelarom
Zavoda opatom dom Notkerom Wolfom. Papa se u govoru osvrnuo na povijest zavoda,
rekavši da ga je ustanovio papa Ivan XXIII. sa željom da bude studijski centar za
solidnu podlogu liturgijske koncilske reforme. Uoči II. vatikanskog sabora sve se
jasnijom očitovala potreba liturgijske reforme, a zahtijevali su je i razni episkopati,
osim toga liturgijski je pokret nadahnjivala i potreba zauzetijeg sudjelovanja naroda
uporabom nacionalnih jezika u liturgiji, te da se produbi prilagodba obreda raznim
kulturama, naročito u misijskim zemljama. Nadahnut proročkim duhom u tu je svrhu papa
Ivan XXIII. ustanovio liturgijski zavod i odmah mu udijelio naslov „Papinski“ da označi
posebnu vezu s Apostolskom stolicom – istaknuo je Sveti Otac. Osvrćući se na jubilarni
skup „Papinski zavod između pamćenja i proroštva“, Papa je istaknuo bogate plodove
na liturgijskom polju, naročito nakon II. vatikanskog sabora u promicanju liturgijske
reforme akademskom liturgijskom formacijom. Zahvaljujući akademskoj izobrazbi danas
znatan broj doktora i magistara u raznim dijelovima svijeta služi Crkvi, pomažući
Božjem puku da liturgiju shvaća kao moleću Crkvu, kao Kristovu nazočnost među ljudima
i kao sastavnicu povijesti spasenja. Liturgijsko slavlje istodobno objavljuje Gospodina
i Crkvu, te dvije objaviteljske dimenzije očituju se u liturgijskoj skupštini, gdje
Krist uprisutnjuje pashalno otajstvo smrti i uskrsnuća a puk Božji crpi iz izvora
spasenja. U liturgijskom je slavlju nazočan Krist, to što je učinio tijekom svoga
boravka među ljudima, i dalje čini svojom sakramentalnom prisutnošću, čije je središte
Euharistija – ustvrdio je Benedikt XVI. Osvrnuvši se na izraz 'proroštvo', rekao
je da crkvena liturgija premašuje „koncilsku reformu“ koja se nije ograničavala samo
na obnovu obreda i liturgijskih tekstova nego joj cilj bio i obnova mentaliteta i
da Kristovo pashalno otajstva postane središte kršćanskoga života. Nažalost liturgija
je bila shvaćena, možda i među pastirima i stručnjacima, kao predmet koji se ima reformirati
a ne kao subjekt sposoban obnoviti kršćanski život, jer „postoji vrlo tijesna i organska
veza između obnove liturgije i obnove cijeloga života Crkve. Crkva iz liturgije crpi
životnu snagu, tvrdio je blaženi Ivan Pavao II. a sluga Božji papa Pavao VI. ističe
da vjera potiče na molitvu a molitva osvjetljava djela i život – podsjetio je Benedikt
XVI. Vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve ujedno je izvor njezine krjeposti. Tako
liturgija biva odgojiteljica u vjeri i milosti, povlašteni svjedok žive crkvene tradicije,
vjerna svome prvotnom zadatku da objavi i uprisutnjuje ljudske događaje otkupiteljskog
djela, živi od ispravnog i stalnog odnosa između tradicije i opravdane obnove, a to
saborski dokument vrlo dobro objašnjava. Nerijetko se naime nevješto suprotstavlja
prošlost i budućnost, a zapravo te se dvije zbilje upotpunjuju: tradicija na neki
način uključuje napredak, može se reći da rijeka tradicije u sebi nosi i svoj izvor
i teži prema ušću – zaključio je Benedikt XVI. dodajući kako se nada da će liturgijski
zavod obnovljenim ushitom nastaviti služiti Crkvi, vjeran bogatoj i dragocjenoj liturgijskoj
tradiciji i koncilskoj reformi zacrtanoj u saborskom dokumenti o liturgiji i u crkvenome
učiteljstvu.