Povjesničar Riccardi objavio biografiju Ivana Pavla II.

U ponedjeljak, 6. travnja, predstavljena je knjiga povjesničara Riccardija, utemeljitelja zajednice svetoga Egidija, 'Biografija“ Ivana Pavla II. Na više od 500 stranica, knjiga se prodaje u 18 zemalja a ugovara se prodaj u još 32 države, autor donosi zasad malo poznate činjenice o Velikom Papi.
Uz autora su na predstavljanu govorili kardinal Camillo Ruini, bivši predsjednik Talijanske biskupske konferencije i Papin vikar za Rimsku biskupiju, poznati talijanski novinar Bruno Vespa, bivši rimski gradonačelnik Walter Veltroni te Giuseppe de Rita, predsjednik Censisa (Zavod za sociološko i ekonomsko istraživanje). Brojni su nestrpljivo očekivali knjigu, počevši od suradnika Velikog Pape, nazočnih na predstavljanju, među njima i Mario Agnes, koji je dvadeset godina vodio vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano', kao i Angelo Gugel, vrlo pouzdani dvorski upravitelj.
Vrlo veliki opseg događaja, dijelom neobjavljenih, ocrtava ako ne najvećeg ali zacijelo najvoljenijeg čovjeka Crkve, Wojtylu, čije proglašenje blaženim ponosno očekuje cijeli puk Božji. Riccardi se služi izvornim dokumentima, izravnim svjedočanstvima i spisima rabljenim u procesu beatifikacije opisujući „tajnu“ poljskog pape, koji je nakon 455 godina talijanskih papa sjeo na Petrovu stolicu. Ivan Pavao II. veliki je lik dvadesetog stoljeća, istaknuti je predstavnik njegove povijesti. Što više - dodao je autor – veliki je lik i trećeg tisućljeća: ugasio se u započetom novom stoljeću a njegova vjerska baština čvrsto je uporište i našim danima. Nije bio lagan njegov pontifikat: izabran 1978. godine, nosio se s krizom katolištva, sa sekulariziranim Zapadom i s mnogolikim marksizmom– kazao je profesor Riccardi.
Vjerovao je u vjersku i duhovnu snagu svoje Crkve i čovječanstva, a sučeljavao se s političkim sustavima oboružanim „oružjem“ druge vrste i puno moćnijim, tako je bilo i u Poljskoj, najprije nacisti potom komunisti. Niknuo je iz patničkog naroda, poljskoga – rekao je Benedikt XVI. na jednom susretu s Riccardijem – koji je prošao kroz brojne kušnje tijekom svoje povijesti. Iz toga se patničkoga naroda, nakon brojnih progona, razvila snažna nada. Evo što je Karol bio za kršćane: snaga nade, koja se tijekom pontifikata sučeljavala sa sve većim i zamršenijim prizorima.
Nije se mirio sa slabljenjem religije u životu čovjeka, dapače, suprotno svima, predvidio je – istaknuo je Riccardi – da će religije doživjeti preporod u cijelome svijetu. Sve do kraja svojih dana vjerovao je u sposobnost da se promijeni povijest. Karol Wojtyla se star i bolestan obraća Diplomatskom zboru, okupljenom u Vatikanu, i objašnjava im zašto je moguće promijeniti tijek zbivanja. Ovisi o svakome od nas, to je velika istina i velika tajna. To je bila njegova nada – ustvrdio je profesor Riccardi.
Ta je snaga polučila brojne učinke, koji se mogu vrlo dobro odrediti – pojasnio je kardinal Ruini – unatoč još „nedovoljnoj povijesnoj udaljenosti“. Nedvojbeno, prvi je zamah katolištva, iskrećući silaznu tendenciju, koja je u prvim godinama njegova pontifikata pritiskala vjernike, boreći se protiv ustupanja sekularnom svijetu koji zanemaruje Boga. A možda je još razvidniji učinak, to što se zbilo u Poljskoj i u srednjo-istočnoj Europi, padom Berlinskog zida i komunističkih diktatura, u čemu je – istaknuo je kardinal Ruini – imao nezamjenjivu ulogu. Biografija amerikanca Georgea Weigela, objavljena 1999. godine, govori o političkom savezu između Reagana i Wojtyle protiv „Carstva zla“ poistovjećenog s komunističkim diktaturama. Ali Papa je Gorbačovu na susretu u 1989. godini rekao da se na istočni svijet ne smiju primijeniti zapadni kalupi, o tome se još nikada nije pisalo – primijetio je profesor Riccardi.
Kako se ne prisjetiti da se Ivan Pavao II, čovjek i gigantski Papa, borio da iznutra promijeni Zapad i zajamči mu budućnost. Netko bi se mogao pitati – primijetio je kardinal Ruini – je li u tome uspio?. Mislim da je o tome prerano govoriti, ali je sigurno da se u samosvijesti Zapada nešto izmijenilo. Igra još nije gotova. A kao posljednje, Wojtyla je obratio veliku pozornost na Jug svijeta, upozoravajući Crkvu na poslanje solidarnosti prema onim zemljama, premda su katoličke ipak su izmučene glađu, siromaštvom i unutarnjim borbama upravljačkih vlasti. Sve se to – zaključio je kardinal – može iščitavati kao ishod „njegova povezivanja vjere i povijesti, u kojem se teocentrizam i antropocentrizam ne suprotstavljaju, nego se prožimaju. U konačnici, to je poslanje Crkve, a u tome smislu Ivana Pavla II. valja smatrati savršenim tumačem II. vatikanskog sabora – ustvrdio je kardinal.
Ispričan i na prvi pogled kao da je odgonetan lik, a ipak nije bio takav. Zacijelo je vrlo poznat njegov ljudski naboj i njegova srdačnost. Imao je izvorno viđenje povijesti i iscrtao je novi duhovni zemljopis svijeta, od Poljske do Italije, od Latinske Amerike do Afrike. Povijesni opis fenomena 'Krol Wojtyla' pretpostavlja znanost, a još su brojni arhivi nedostupni, osim sposobnost tumačenja i pripovijedanja – dodao je Riccardi – i poniranja u kulturu i nutarnje vibracije osobe, kao i svijest o duhovnim pokrenutim snagama.
Naročito je zanimljiva, jer je u temelju „tajne“ Wojtyla, stranica o Wyszynskom, primasu Crkve u Poljskoj. Njegov je zadatak, temeljem posebnih ovlasti pape Pija XII. i drugih papa, birati biskupske kandidate. Priča se da su primasu šezdesetih godina, kad je imao pregovarati s poljskom političkom vlašću o biskupima, iz intelektualnih krakovskih krugova spominjali kaptolskog vikara Wojtylu ali on nije bio među miljenicima Wyszynskog, premda je i njegovo ime uvrstio na kraju popisa. Komunistička partija Poljske 1963. godine isključuje tri kandidata, među njima i Wojtylu, jer je smatran vrlo opasnim ideološkim protivnikom. Opravdan je upit: nakon svih ti protivljenja i negativnih mišljenja kako je vlada pristala na Wojtylu? Izgleda, prema pričanju Tada Szulca, da se katolički zastupnik Satanislaw Stomma obratio Zenonu Kliszku koji se u Politbirou bavio duhovnim i ideološkim pitanjima i predložio Wojtylu za krakovskog nadbiskupa. Na kraju je 19. prosinca 1963. godine premijer Cyrankiewicz priopćio primasu da se vlada ne suprotstavlja imenovanju Wojtyle. Vjerojatno je – objasnio je Riccardi – Kliszko mislio rabiti posebnost Wojtyle kao zamjenu Wyszynskom. Tako se komunistički upravitelj imenom Kliszko, nakon nadbiskupa Baziaka, koji ga je želio za pomoćnika, našao u početku karijere koja će Wojtyli omogućiti da postane Papa.
Nije istina – pojasnio je Riccardi – da je Wyszynski nemtnuo Wojtylu, on nije bio njegov kandidat za krakovskog nadbiskupa. Bili su vrlo različiti, ali su se ipak voljeli. Obojica su vjerovala u potrebu naglašenog društvenog zauzimanja, a nisu bili poklonici kapitalizma, kao što u njima nema ni trunka cijene ili zanimanja za marksizam. Bili su uvjereni da je kršćanstvo oslobađajuća snaga za društvo i za čovjeka. To je uvjerenje Ivan Pavao II. očitovao čvrstom vjerom, koja se još više istaknula u kušnji bolesti. Glede toga, papa Benedikt XVI. povjerio je Riccardiju: Onda se moglo opravdano pitati: je li moguće upravljati Crkvom u onakvim zdravstvenim uvjetima? Danas, gledajući unazad, bolje shvaćamo važnost tih godina. (...) Shvaćamo da se može upravljati. (...) Zaista je nešto posve izvanredno. Ali nakon dugog pontifikata i duge papinske aktivnosti, vrijeme trpljenja je bilo vrlo znakovito i rječito – kazao je Benedikt XVI.