Uz liturgijska čitanja svetkovine Uskrsa razmišlja p. Danijel Koraca

U liturgijskim slavljima svetoga vazmenog trodnevlja slijedili smo Isusa od dvorane posljednje večere, preko maslinskoga vrta, Pilatove sudnice, Golgote gdje su ga razapeli, do groba u koji su ga položili njegovi prijatelji. Danas zajedno s Magdalenom dolazimo pred taj isti grob u kojeg smo položili mrtvo tijelo voljene osobe i otkrivamo stvarnost koja nas zbunjuje, koju ne znamo pravo protumačiti. Vidimo da je grob prazan. Što se dogodilo? Nitko ne može protumačiti, nikada se takvo što još nije zbilo na zemlji. Samo je vjera kadra prepoznati što se zbiva. Živ je!
Sveti Petar u Djelima apostolskim, koje danas čitamo, doziva nam u pamet događaj Isusa Krista. Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan… Iste te riječi upućene su i nama koji se svake nedjelje okupljamo na euharistijsko slavlje slaveći spomen Isusovog pashalnog misterija. Kroz čitavu liturgijsku godinu upravo promatramo sve ono što se dogodilo s Isusom, uvijek svjesni da je događaj kojeg promatramo dio cjeline otajstva Isusa Krista. Promatramo Isusov životni put od preegzistencije kod Oca do ponovnog uzašašća s desne Ocu. Kako to sažeto opisuje evanđelist Ivan u proslovu svoga evanđelja.
Liturgijska godina, kao i Isusov životni put, svoj vrhunac doživljava upravo danas. Prvoga dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka kada Marija Magdalena dolazi na grob i vidi dignuti kamen, vidi prazan grob. Nakon mučnih događaja Velikoga petka, kada su se gotovo svi okrenuli od Isusa – uz njega je ostalo samo nekoliko žena i jedan od dvanaestorice, autor evanđelja kojeg danas čitamo sv. Ivan, dvojica prijatelja koji su ga pokopali Josip iz Arimateje i Nikodem; nakon tišine Velike subote, dolazi vijest o praznome grobu. Što se to dogodilo? Marija prvo pomišlja na krađu. Petar i Ivan trče do groba i pronalaze povoje, ali nema tijela i kaže Ivan: onaj drugi učenik vidje i povjerova. Uskrs je događaj vjere. Kako je to na lijep način izrekao jedan naš suvremeni hrvatski mislilac: Ono što um može nazrijeti, ako ga srce ne prati, ne rađa istinsku vjeru. Uskrs se ne može drugačije promatrati.
Isus je ušao u tamu noći Velikoga petka, vapijući Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, ušao je u mrak smrti s povjerenjem u Boga, s vjerom u Očevu ljubav. Uskrs je odgovor na prepuštanje Očevoj volji. Događaji vazmenoga trodnevlja događaji su koji se u prvom redu odnose na dinamiku Presvetoga Trojstva. Ta dinamika, premda smo i mi u nju uključeni – jer je za nas i zbog našeg spasenja – nije dohvatljiva našim spoznajnim mogućnostima, ali dohvatljivo je ono što iz toga slijedi. Dohvatljivo je spasenje. Dohvatljivo je izlijevanje Duha Svetoga. Možda ne možemo shvatiti logiku križa i samo uskrsnuće, ali možemo osjetiti Božju ljubav.
Što je to uskrsnuće, kao se ono zbilo i što se samom Isusu dogodilo ostaje ovijeno velom tajne. U liturgiji, u hvalospjevu uskrsnoj svijeći čujemo da je jedino noć zavrijedila znati vrijeme kad je Krist od mrtvih ustao. U Katekizmu Katoličke crkve ističe se da „nitko nije bio svjedok očevidac samog događaja uskrsnuća, i nijedan ga evanđelist ne opisuje. Nitko nije mogao reći kako se ono fizički zbilo.“ (KKC 647).
Isusovo uskrsnuće nije nikakvo ponovno oživljavanje mrtvog Isusa i nikakav povratak u ovaj prostorno-vremenski život koji je podređen smrti, kakve smo slučajeve imali i u Starom i u Novom zavjetu – sjetimo se samo Lazarovog uskrsnuća o kojem smo razmišljali prije dva tjedna. To je proboj granice o koju su se razbijale sve ljudske nade, uništenje posljednjeg ljudskog neprijatelja – smrti. Svojim uskrsnućem Krist je pobijedio zlo, pobijedio je grijeh, pobijedio je smrt. Smrt više nema zadnju riječ, nego uskrsnuće, Uskrsli – Život.
Čovjek koji se susreo s Kristom uskrslim, koji se zove njegovim učenikom mora hoditi u novosti života obilježenoj uskrslim Kristom. Ta nam novost života govori da je čovjek pozvan u zajedništvo života s Bogom. Čovjek po Kristovim zaslugama može biti Božji prijatelj. Nažalost mi taj dar Krista uskrsloga tako slabo i rijetko koristimo. Kao da nam je draže živjeti u tami groba, kao da ne želimo da se s našeg života digne kamen i ugledamo svjetlo uskrsnuća. Kršćani su pozvani biti ljudi uskrsnuća, svjedoci Uskrsloga, čuli smo danas: svi smo mi tomu svjedoci. I ja i ti, ako se smatramo Kristovim učenicima, moramo biti svjedoci njegova uskrsnuća današnjem vremenu.
Neka nas vijest o praznome grobu koji je zatekla Marija Magdalena trgne iz naše zbunjenosti svagdašnjeg života, kao što je i Petra i Ivana trgnula iz njihove zbunjenosti i razočaranosti nakon Isusove smrti. Živimo u vremenu u kojem smo zbunjeni, pa i razočarani onim što se oko nas događa. Iskušenja su velika i teška. Čini nam se da pobjeđuju nepravda i laž. Čini nam se da je sramotno raspeće kraj. Tako često dozvoljavamo da nas križ pritisne, da se ne usudimo dignuti svoj pogled prema gore, prema onome što dolazi nakon križa. To je velika napast čovjekovog neprijatelja, sotone, uvjeriti ga da je smrt ona koja je pobijedila. No, čovjeku vjere ostaje sigurnost nade. Nada kršćanina je iščekivanje Krista pobjednika u trenutku kad izgleda da je pao od neprijateljeve ruke. I u tom trenutku vjernik priklanja svoj život uz Raspetoga, da bi bio s njim i kao Pobjednikom. U njemu je pobjeda i to ona konačna. Nemojmo dozvoliti sotoni da nas zavede, da nam privid pokazuje kao stvarnost, da nam nelogičnošću pomuti razum, da nam nepravdom oslabi vjeru, da nam očajem uništi nadu.
Bogatstvo uskrsne liturgije poručuje nam samo jedno: uskrsnuo sam i sada sam s tobom. Nije nas ostavio Bog. Isus Krist je živ i sa mnom je. I ja ću uspjeti s Kristom pobijediti svoje strahove, svoje patnje, svoje bezizlazne situacije, pa i svoj strah od smrti. Pohitimo do groba, uđimo u njega i povjerujmo. Uđimo u vlastitu nutrinu, svoje srce, uđimo u taj svoj grob, u tu prazninu svoga bića i povjerujmo da je Isus Krist živ. Povjerujmo da je Krist Pobjednik s kojim i ja mogu pobjeđivati u svom životu. Živjeti novi život na koji nas je pozvao i sveti Pavao: težiti za onim gore, a ne za zemaljskim. Ništa zemaljsko ne može ispuniti našu nutrinu, temelje našega bića. Samo gradeći na Kristu umrlom i uskrslom možemo svoj život učiniti ispunjenim. Sve drugo je promašaj. S povjerenjem se prepustimo njegovu vodstvu.