Uz liturgijska čitanja Cvjetnice razmišlja pater Danijel Koraca

Na početku korizmenoga hoda Sveti Otac nas je pozvao da razmišljamo o svome krštenju. Evanđelja koja smo kroz ovu korizmu čitali dio su pripravnog puta katekumena za krštenje koje će se obaviti u najsvetijoj noći. Ona nas uvode u otajstvo Isusa Krista, otkrivaju nam ono što on jest i izazivaju naš odgovor vjere.
Krenuli smo tako u ovu korizmu prve nedjelje razmišljajući o Isusovim kušnjama. Vidjeli smo u tim situacijama Isusa kao najobičnijeg čovjeka, kao svakoga od nas koji se mora boriti i u svojoj slobodi odlučiti za Boga. Iskušavan da bi nama iskušavanima mogao pomoći. Nastavili smo svoj hod uz evanđelje o preobraženju, gdje se Isus trojici svojih učenika pokazao u svoj svojoj slavi, uz napomenu da o tome nikome ne govore. Isus je čovjek poput svakoga od nas, ali je istovremeno i Bog koji se na neko vrijeme lišio svoga božanstva kako bi čovjeku priskočio u pomoć. Upravo smo to i vidjeli 3. i 4. korizmene nedjelje. Prije tri tjedna promatrali smo Isusa u susretu sa Samarijankom. Taj nam je susret poručio kako Isus može promijeniti moj život. Moje stanje nije konačno, za Boga nisam izgubljeni slučaj, premda sam to možda za sve oko sebe, pa i za samoga sebe. Bog me ne gleda očima kakvima me gledaju drugi ljudi, njegov pogled je pogled razumijevanja. „Rekao mi je sve što sam počinila“. Samarijanku je to oslobodilo njezine grešne prošlosti. Sve ono što je počinila Isus je uzeo na sebe, od nje je uzeo prljavu vodu da bi je obdario novom vodom, vodom svoga božanskoga života. Četvrte korizmene nedjelje susreli smo se s vjerom slijepca od rođenja. Onaj kojeg je sva okolina smatrala prokletim zbog njegove bolesti, jer ta je bolest za njih bila posljedica njegovih grijeha ili grijeha njegovih roditelja, postaje vjernijim od bilo kojeg pravovjernog Židova. Njegova je bolest postala prilika za susret s Bogom. U njegovoj se bolesti očitovala Isusova božanska moć. Konačno prošle smo nedjelje vidjeli gdje Isus vraća Lazara u život. Isus se očituje kao onaj koji je gospodar života i smrti. On je onaj koji će reći nitko mi ne oduzima život, nego ga ja sam polažem.
Dobro je to imati na umu na današnju nedjelju kada liturgijski proživljavamo muku. Isus sa svom odlučnošću ide prema tom času.
Dinamičnost današnje liturgije gravitira oko dva događaja. Prvi događaj je svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, a drugi je njegova smrt na križu.
Premda svjestan onoga što ga čeka Isus dozvoljava narodu da ga dočeka kao kralja. Već u tom događaju možemo promatrati navještaj njegova pobjedničkog ulaska u nebeski Jeruzalem. Isus ulazi u Jeruzalem kao pobjednik, na magarcu. Narod s palmama u rukama pozdravlja ga kličući: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama!
Ne podsjeća li nas ovaj prizor na liturgiju nebeskoga Jeruzalema u čijem je središtu Jaganjac okružen mnoštvom s palmama u rukama, koje kliče pobjedniku? Nismo li i mi tu uključeni kada svojim poklikom u euharistijskoj molitvi, u kojoj je združen poklik Izaijinih serafina koji kliču: „Svet, svet, svet Gospodin Bog nad vojskama“, s ovim kojeg su klicali Židovi Isusu: „Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!“, kličemo njemu koji dolazi da pod prilikama kruha i vina bude naša hrana i naše piće? Da i mi smo tu. I mi kličemo Isusu i s grančicama palmi, maslina ili čega već drugoga, hodajući danas u procesiji svjedočimo da je on Pobjednik, da je živ. I mi se svojim glasovima združujemo s nebeskima, ali i dajemo glas svemu ostalomu stvorenomu u pjesmi neprestane hvale Bogu. Čudesna je moć liturgije. Čini nas su-dobnima s događajima prošlosti, sada na nama ostvaruje ono što je Krist jednom zauvijek učinio i time nam otvara vrata nebeske proslave.
Nedjelja Cvjetnice uvodi nas u najsvetiji tjedan liturgijske godine. Pred nama se odvija najveća drama povijesti. Sam Bog u osobi Isusa iz Nazareta, koji se nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, proživljava svoje poniženje. Mučen i ubijen, da bi od Oca bio proslavljen. Pred njim će pasti svako koljeno i svaki će ga jezik priznati.
Pripravljali smo se kroz ovu korizmu kako bismo te događaje liturgijski proslavljali i aktualizirali. Neka nam obredi svetog vazmenog trodnevlja budu doista ulazak u otajstvo Isusa Krista. Slijedimo ga od dvorane posljednje večere u Getsemani, budimo s njim pred velikim svećenikom i pred Pilatom, pratimo ga na križnome putu i ostanimo pod križem, nemojmo se razbježati poput preplašenih apostola, budimo tu u tim svetim trenutcima kad Isusovo mrtvo tijelo polažu u grob, kako bi nam u svetoj vazmenoj noći zasjalo svjetlo Krista pobjednika.