Prateći različita vjerska događanja u nas preko Glasa Koncicla, IKA-e il Katoličke
tiskovne agencije u Bosni i Hercegovini, razvidno je da preduskrsno liturgijsko razdoblje
korizme doista vjernike poziva na ozbiljnost. To se napose očituje po raznovrsnim
načinima sudjelovanja u pobožnosti križnoga puta. Vjernik dobro shvaća da svoje teškoće
i probleme, ali i svoja zakazivanja i grijehe ima komu povjeriti i da, okrijepljen
ispovijeđu i pričešću, lakše nosi svoje životne tegobe i obveze i vedrije živi svoje
radosti. Nije riječ samo o pojedincima nego i o narodu, kako se to posebno izražava
u čitanjima o izlasku izabranoga naroda iz zemlje ropstva u zemlju slobode. Vjerniku
to nije potrebno posebno tumačiti, ali ateistima i agnosticima jest. Stoga je vrlo
neprilično da o molitvi za pravedni pravorijek našim generalima u Hagu govori agnostik,
pa makar to bio i predsjednik države. Haški sud se, u presudi hrvatskim generalima
Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, sigurno neće rukovoditi molitvama
i prosvjedima bilo koje vrste, već će donijeti presudu na osnovu toga kako njihovi
sudci vide pravo i činjenice u tom predmetu, izjavio je hrvatski predsjednik Ivo
Josipović. Vjernik, naime, znade da kad moli za nešto dobro, pravo i plemenito, da
je Bog na njegovoj strani i da će učiniti da to dobro, pravo i plemenito prodre i
u svijest onih koji odlučuju o tuđim sudbinama a to su suci u Hagu. Iz Slobodne
Dalmacije prenosimo veći dio priloga Josipa Jovića o prvom poginulom branitelju
Josipu Joviću: Bio je jedan od onih bezbrojnih, tihih, povučenih mladića što su obučeni
u rebatinke, s tenisicama na nogama, krunicom oko vrata i ruksakom na leđima odlazili
na bojišta napadnute domovine. Nije računao ni na što niti je što očekivao za
sebe. Nije ni znao što je oružje, bio je naoružan samo svojim srcem koje se u konačnici
pokazalo nepobjedivim. Nosio je na svojim leđima teret snova, ponosa, žrtava, izdaja
i neplaćenih dugova iz prošlosti. Bio je prvom žrtvom Domovinskoga rata, samoprijegornom
žrtvom na žrtveniku slobode i ljubavi. Nikako i posljednjom. Za njim su krenule kolone
mladića, nad tisućama grobova rečeno je “neka im je laka hrvatska zemlja”. Da, plaćali
su dugove svojih i naših predaka, a zadužili su one koji su u slobodnoj državi ostali
živjeti poslije njih i one koji se još nisu ni rodili. Kako smo se odužili? Na tisuće
je već Jovića koji su sami digli ruku na sebe ne mogavši izdržati silinu nezahvalnosti
koja se na njih sručila, silinu težu i snažniju od dušmanskih granata i tenkova. Slušamo
već godinama kako je sav taj rat za slobodu i za domovinu bio samo jedna velika obmana,
jedan lopovski dogovor, a sama država neuspjeli projekt. Onda je krenula priča o lažnim
braniteljima, da bi završila na tome kako su, manje-više, svi branitelji bili lažni,
kako je obrana zemlje bila lažna i nepotrebna. Na međunarodnim i domaćim sudovima
dokazuje se teza o “zločinačkom pothvatu”, generale sude kao zločince, pa što bi i
vojska onda bila nego zločinačka. Onda su nas oni dobronamjerniji počeli uvjeravati
kako su se branitelji zapravo borili za ulazak u euroatlantske integracije te da je
pravi temelj samostalnosti partizanski pokret iz Drugoga svjetskog rata. Vrhunac apsurda
ipak je sadržan u činjenici da agresorska država progoni branitelje, a da ustanicima
protiv države ta ista država daruje stanove. U jedan od njih možda se uselio i Josipov
ubojica. Naravno, bilo je onih koji su se u ratu i ratom obogatili, ali takvi
ne mogu dovesti u pitanje osnovni smisao i motiv obrane. Ne mogu kriminalci kompromitirati
heroje.