Uz liturgijska čitanja 3. korizmene nedjelje razmišlja pater Sebastian Šujević

Živjeti kao kršćani znači postupno učiniti vlastitim Isusovo iskustvo sažeto u prve dvije korizmene nedjelje: hoditi u vjernosti Ocu kako bi doživjeli slavno preobraženje. Takvo putovanje moguće je pod jednim uvjetom: slušajući Riječ Božju, ukorjenjujući se u njoj, prihvaćajući zahtjeve. Liturgija ove nedjelje i ona slijedećih dviju, daje kršćaninu proživjeti, u otajstvu, glavne faze kroz koje su katekumeni prolazili i prolaze kako bi otkrili duboki zahtjev obraćenja Kristu, u znakovima vode, svjetla, života.
U središtu današnjeg slavlja je voda kao žarište i mjesto susreta dvoje sugovornika: čovjeka i Boga. Voda postaje simbolom koji obuhvaća i izražava čovjekovo traženje i Božji odgovor (evanđelje).
Ljudsko postojanje otkriva bezgranične težnje: žeđ za ljubavlju, potraga za istinom, žeđ za pravdom, za slobodom, zajedništvom, mirom... Često neudovoljene želje; zahtjev za puninom često u odgovoru dobiva samo male komadiće; mali gutljaji koji ostavljaju žeđ neutaženom. Iz dubine svoga bića čovjek se kreće prema onom „više“, onom potpuno sposobnom krajnje utišati i istisnuti njegovu žeđ. Ali, gdje naći tu vodu koja smiruje svaki nemir i udovoljava svakoj želji?
Isus daje odgovor u susretu sa Samaritankom. U biblijskoj tradiciji sam Bog je izvor žive vode. Udaljiti se od Njega i njegova Zakona isto je što i susresti najgoru sušu. U teškom hodu prema slobodi, Izrael, obnemogao žeđu, kuša Boga, traži njegovu intervenciju kao svoje pravo i suprotstavlja se Mojsiju koji je čini se odgovoran za ovu pustolovinu. Narod žali za prošlošću i odbija budućnost, osuđujući je kao nemoguću. Želio bi se domoći Boga kako bi sve svoje poteškoće riješio na čudesan način (prvo čitanje). No, Bog se podvrgava tom zahtjevu. Međutim, On daje dokaz da ne napušta svoj narod: osigurava mu vodu koja utažuje žeđ kako bi narod prepoznao u Njemu Spasitelja i naučio pouzdati se u Njega.
Stijena iz koje je po Mojsiju potekla voda znak je božanske Providnosti koja prati svoj narod i daje mu život. Pavao će nam objasniti da je ta stijena bio Krist, otajstveno prisutan već u onim događajima. Krist je i Hram iz kojega će, po riječima proroka, izvirati voda, znak Duha, koji daruje plodnost i život. Tko je žedan može besplatno zagrabiti u Njega i neće više biti žedan; naprotiv, On će sam postati izvor žive vode koja struji u vječnost (evanđelje).
Obećanje žive vode postalo je stvarnost u Isusovoj muci i uskrsnuću; iz njegova probodenog boka potekle su „krv i voda“. Osoba Isusa Krista postaje izvor iz kojeg buja voda Duha, ljubavi Božje ulivene u naša srca (drugo čitanje) na dan krštenja. I baš ta ljubav nas je pročistila i nanovo rodila prije nego mogosmo svjesno odgovoriti. Otac nas je pripustio zajedništvu s Njime. Po djelu Duha Svetoga postali smo jedno s Kristom, sinovi u Sinu, istinski Očevi klanjatelji. Kršćanska stvarnost oživljena Duhom iskustvo je sinovstva. Ništa drugo doli živjeti u ljubavi, zračeći ono što smo primili. Euharistija je pristati uz izvor vode žive kako bi primili potpun silazak Duha, hrana ljubavi uvijek nova: „Tko bude pio od vode koje ću mu ja dati... imat će u sebi izvor vode koja struji u život vječni“.
Ali, primljeni dar postaje zadaća naviještanja i svjedočenja. Poput Samaritanke, pozvani smo ispričati braći i sestrama ono što je Bog u nama učinio, kako bi oni, poput sumještana one žene, nadošli ispovjediti da je Isus „Spasitelj svijeta“. Vjera mora postati zarazna. Kršteni, rođeni na novi život, radikalno obnovljeni u srcu i duhu, moraju iznositi razloge života i nade koja je u nama. Ako čovjekovo traženje i žeđ nađu u Kristu potpuno ispunjenje, potrebno je svjedočiti da se spasenje ne nalazi u stvarima koje potiču nove želje i brige, već u jedinstvenoj vrijednosti uz koju smo pristali: Isusu, čovjekovom Spasitelju. Nema druge vode koja rascvjetava našu pustinju i koja potpuno umiruje naše traženje: „Stvorio si nas za sebe, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne odmori u tebi“ (sv. Augustin).