Prije osamdeset godina, točnije 12. veljače 1931. godine, diljem svijeta se prvi put,
zahvaljujući Vatikanskoj radio postaji, pronio glas pape Pija XI., a hrvatski je program
2007. godine obilježio 65. obljetnicu neprekidnog emitiranja. Današnjim se danom naš
program obogaćuje novim prilogom, nadamo se ugodnim i na zadovoljstvo naših slušatelja,
naime prvi put u našoj emisiji o povijesti gradišćanskih Hrvata na gradišćanskom govori
pater Štefan Vukić: Hvaljen budi Jezuš
Kristuš! Ov kršćanski pozdrav upućujem Vam, dragi slušatelji hrvatskoga programa
Radio Vatikana po prvi put iz Gradišća - Željezanske biškupije u Austriji. Značajan
je ovo hipac, ar se po prvi put čuje prinos na gradišćansko-hrvatskom jeziku putem
odašiljača Svete Stolice. Iskreno hvalim ravnateljstvu Radio Vatikana, da je ravno
u 80. ljetu svojega postojanja u hrvatski program primilo i nas Gradišćanske Hrvate,
ter od srca čestitam za znamenitu obljetnicu. Jedan iako mali narod smo i mi, Gradišćanski
Hrvati, mnogim sigurno poznati, drugim nepoznati. Dopustite zato, da Vam danas kratko
predstavim ovu malu, ali živu granu na stablu hrvatskoga naroda. Preoci Gradišćanskih
Hrvatov ostavili su pred oko 500 ljeti u glavnom zbog napadanja Turkov svoju domovinu.
Po Krbavskoj bitki 1493. postalo je iseljavanje sve masovnije ter je u nekoliko valov
došlo kih 200.000 Hrvatov u Zapadnu Ugarsku, Dolnju Austriju, Slovačku i Moravsku,
kade su do 1561. ljeta utemeljili i naselili oko 200 sel. Većina njih živila je pred
iseljenjem u zapadnoj Slavoniji i Bosni, Sjevernoj Dalmaciji, jednom dijelu hrvatskoga
Primorja ter u pokrajini Like i Kupe. U pusti seli austrijanskoga carstva našli su
novu domovinu. Iseljenike pratili su njihovi dušobrižniki, pred svim oci franjevci. Danas
živimo mi, njihovi potomci, Gradišćanski Hrvati, na području trih držav: u Austriji,
u Ugarskoj i u Slovačkoj. Gradišćanski Hrvati, kroz stoljeća odvojeni od matične zemlje,
očuvali su u glavnom svoje predano jezično jerbinstvo ter je prilagodili novomu životnomu
prostoru. Važan potpor bila im je uvijek Katoličanska Crikva. Najveći broj Gradišćanskih
Hrvatov živi u Željezanskoj biškupiji u Austriji, u Ugarskoj u biškupija Jura i Sambotel
a u Slovačkoj u Požonskoj nadbiškupiji. U ovi četiri biškupija je oko 50 far, kade
se u crikvi upotribljava gradišćansko-hrvatski jezik. Dušobrižničtvo posebno za
Gradišćanske Hrvate postoji i u velegradi. Od 172 far Željezanske biškupije je 36
hrvatskih ili dvojezičnih ter dušobrižničtvo kod Gradišćanskih Hrvatov u Beču. U pastoralnoj
skrbi vidu se i hrvatske fare Požonske nadbiškupije (4) u Slovačkoj kot i Jurske (6)
i Sambotelske biškupije (4) u Ugarskoj. Crikva je kroz stoljeća opazila i uvijek
ispunjivala svoju odgovornost za Gradišćanske Hrvate kot učiteljica, čuvarica i pomagačica
vjere, materinskoga jezika i kulture. Svećeniki i redovniki bili su prvi i najznamenitiji
pisci, kulturni pokretači i osnovatelji društav. Po veliki promjena po Prvom svitskom
boju, kada je Gradišće došlo k Austriji ter je postavna Apoštolska administratura
Gradišće, počelo se je i izgradjivati dušobrižničtvo kod Gradišćanskih Hrvatov kot
institucija. Crikveno ravnateljstvo trsilo se je, odgovoriti potriboćam hrvatskih
vjernikov izdavanjem duhovnih spisov, liturgijskih knjig i pastoralnih podlogov. Po
Drugom svitskom boju počelo se je izdavanje hrvatske crikvene novine “Glasnik”, ki
ravno sada 65 ljet neprekidno izlazi svaki tajedan. “Glasnik” je najvažnije crikveno
sredstvo masovne komunikacije Gradišćanskih Hrvatov, ko im posreduje vjeru na materinskom
jeziku, jača vezu unutar narodne grupe u Austriji, Ugarskoj i Slovačkoj i gaji kontakt
sa “starom domovinom” Hrvatskom. Za vrime komunizma bio je “Glasnik” osebujna veza
gradišćansko-hrvatskih vjernikov prik granic, kot i s Crikvom u Hrvatskoj. S uspostavljanjem
Željezanske biškupije 1960. počela je i intenzivna dob izgradnje i razvitka dušobrižničtva
odnosno institucionaliziranje dušobrižničtva kod Gradišćanskih Hrvatov. Prvi željezanski
biškup ddr. Štefan László, sam Gradišćanski Hrvat, uvijek se je skrbio, obdržati “jedinstvo
u raznolikosti”, ohrabrivajući njemu povjereni narod, “ljubiti vlašće a cijeniti tudje”.
Uspostavio je Hrvatsku sekciju u Pastoralnom uredu, ka je nadležna za dušobrižničke
posle hrvatskoga naroda. Najveća zasluga je, da je dostignuo kod nadležne rimske Kongregacije
priznanje gradišćansko-hrvatskoga jezika liturgijskim jezikom. Važno mjesto u žitku
Gradišćanskih Hrvatov imala su kroz stoljeća svakoljetna skupna shodišća i u pogledu
obdržanja jezika i očuvanja kulture. Prošlo 2010. ljeto slavila je Željezanska biškupija
50 ljet svojega utemeljenja. Poseban dar u ovom jubilarnom ljetu bilo je imenovanje
novoga trećega natpastira, gradišćanskohrvatskoga svećenika monsinjora doktora Egidija
Živkovića, ki je do imenovanja vršio jedanaest ljet službu generalnoga tajnika Austrijanske
biškupske konferencije uz ravnanje Hrvatske sekcije i uredničtva “Glasnika”. Na dan
svojega zaredjenja 25. septembra 2010. imenovao je naš novi natpastir prvoga biškupskoga
vikara za dušobrižničke posle Gradišćanskih Hrvatov u Željezanskoj biškupiji. Naš
hrvatski narod doživljava danas veliko izazivanje, ar je slabo posredovanje materinskoga
jezika odnosno velika asimilacija, napreduje sekularizacije a tim povezano slabi vjera
u narodu, bolno manjkaju svećenička zvanja. Neka Kraljica Hrvatov sprohadja naš
gradišćansko-hrvatski narod, našu Željezansku biškupiju i sve nas na putu ovoga novoga
sto- i tisućljeća, da kot narod opstanemo i napredujemo ter očuvamo našu vjeru i vjernost
Petrovomu nasljedniku - to želji uoči svetka Nazvišćenja Gospodinovoga Vaš p. Štefan
Vukić iz Gradišća s kršćanskim pozdravom Hvaljen budi Jezuš Kristuš - Laudetur Jesus
Christus!