Uz liturgijska čitanja 2. korizmene nedjelje razmišlja pater Sebastian Šujević

Život je hod prema cilju. Svatko u svom srcu nosi težnje, planove i ideale, doduše, ponekad nejasne. Da bismo ih mogli slijediti i ostvarivati traži se određena jasnoća, nečija značajna prisutnost, poneki znak koji bi nas usmjerio, nekakav bljesak svjetlosti koji bi nam razbistrio ono što se tek nazire.
Korizma je putovanje k Uskrsu, vrhuncu liturgijske godine i posljednjem smislu svakog našeg izbora. Hod je dug i nije uvijek lagodan, iako uvijek protkan nadom. Kršćanski je život obilježen kušnjom i Bog nam se može činiti dalek i odsutan. Božja šutnja može dovesti do naše izgubljenosti i nesigurnosti. Ali, onaj koji se odlučio za Boga pouzdaje se u njega i zna da mu život ima osiguran pozitivan ishod. U Kristovom preobraženju, Crkva uviđa i svoj smisao i usmjerenje vlastitog ostvarenja: slavu uskrsnuća, nezaobilazno povezanu s skandalom križa.
Preobraženje se događa u kritičnom trenutku životnog puta Isusa i učenika. Pozvani nasljedovati Učitelja, živjeti blisko zajedništvo s njime, učenici se muče s jasnoćom prepoznati otajstvo njegove osobe. Nesigurnost i nerazumijevanje neprestano se pojavljuju i postaju sablazan kada Isus započinje otvoreno naviještati svoju muku. Perspektiva nasilne smrti, odbijanja i neuspjeha čine se nerazumni i nespojivi s njihovim očekivanjima. Iako Isus u svojim navještajima spaja smrt s uskrsnućem, naučavanje ostaje neučinkovito prije Uskrsa i Duhova. On tada preuzima inicijativu i nudi trima učenicima privilegij da za trenutak dožive blistavu slavu njegove osobe i ušće njegova puta.
Znakovi koji prate ovaj pred – Uskrs (svjetlost, oblak, glas) uobičajeni su za Božje pojavke. Otac pokazuje u Isusu Sina svog „ljubljenog“, Slugu spremnog ispuniti njegovu volju, određenog za žrtvu i za slavu. Oblak je znak Duha koji pokazuje u Isusu mjesto božanske prisutnosti.
Važan je glas koji odzvanja poput neodgodivog poziva: „Slušajte ga“. Slušati znači primiti osobu Krista, biti poslušni njegovoj Riječi, jednom riječju – slijediti ga. Kršćanski život je zadaća nasljedovanja Krista na putu križa, kako bi dostigli svjetlost i slavu: ukazao je svojim apostolima kako se samo „po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća“.
Po krštenju Bog nas je pozvao svetim pozivom (drugo čitanje) i dao nam je na dar početak i sjeme slave. To znači da naš život ima točno usmjerenje, i onda kada nam se čini da križ istiskuje svaki tračak svjetlosti.
Teško nam je vjerovati, kao i apostolima, kada nam se čini da Bog ne ispunjava naša očekivanja niti odgovara na naše upite.
Poziv Abrahama primjer je uspješnog odgovora na Božji prijedlog. Prethodna povijest nam opisala razarajuće učinke grijeha: nered, smrt, nestanak naroda... Osuđena povijest, bez naznaka mogućeg otkupljenja. Ali Bog ponovno preuzima inicijativu i ulazi u čovjekov život kako bi povijest promijenila smjer. Božji zahtjev je radikalan. Za starog čovjeka Abrama predstavlja skoro nemoguć pothvat: iščupati vlastito životno korijenje napuštajući svoju zemlju, svoj narod, kulturu i vlastite privrženosti. Abram niti se opire, niti prigovara. Njegov odgovor u vjeri sadržan je u jednostavnom „zaputi se“. Napušta sigurnu sadašnjost za nesigurnu budućnost, prepuštajući se obećanju. U tom neuvjetovanom povjerenju Božjoj riječi leži korijenit obrat smjera nasuprot Adamovoj sumnji i nepovjerenju. Prokletstvo postaje blagoslov za sve narode (prvo čitanje).
Što li je naš sveti poziv doli tako pouzdati se u Boga? Abraham i Krist kročili su takvim raspoloženjem duše, pokazujući na cilj kojem vodi plan Božji. Ono što san straši je patnja, tama križa, gotovo nerješiva enigma povijesti uzročnice smrti, koja, čini nam se povremeno, prevladava nad životom.
„Ustanite, ne bojte se!“ (evanđelje). Krist ohrabruje svoje učenike svakog vremena da prime s vjerom i nadom plan Božji. Nakon noći,On osigurava svjetlost novog dana.