Inozemni je tisak uz tragične događaje u Japanu pun pohvale za pučanstvo koje dostojno
pati, ali ne proklinje. Glede događaja u Libiji, već i u domaćem tisku, ali i u inozemnom
povlače se usporednice s nesnalaženjem političara kao i kad se radilo o velikosrpskoj
agresiji na nas. Italija se priprema na slavlje svoje 150.-te obljetnice i unatoč
parlamentarnim prepucavanjima. Oni su ipak svjesni da su Talijani. U nas pak, kadšto
se niti ne može zaključiti što je onaj koji piše protiv Hrvatske pod različitim vidicima.
Tek za usporedbu s bivšom državom koju se ti protuhrvatski mediji napokon usudiše
nazvati nedemokratskom, kažu da u Hrvatskoj demokracije nema. Da to može napisati,
dokaz je da je ima. Da je tako netko pisao u bivšoj državi, više ne bi mogao pisati.
Kad novinarskog streljiva ima napretek, a mete porušene, onda se odmah izabere
Crkva, ma s kojega god razloga. Ali tu se već sve više osjeća nedostatak i najtemeljnije
uljuđenosti na žalost u mojih kolega novinara, jer se biskupe pljuska kao balavce
tražeći od njih račun. A tko je primjerice novinar Večernjega lista da bi baš njemu
biskupi morali polagati račune?