Uz liturgijska čitanja 9. nedjelje kroz godinu razmišlja Sebastian Šujević

Tematika o dva puta stara je koliko i Sveto pismo (prvo čitanje). Nomadsko iskustvo u začetku je Izraelskog naroda: Izrael je, u stvari, neprestano bio zvan birati između puta koji vodi do cilja onog koji dovodi do zbrke i idolopoklonstva. Rječnik koji se posvema temelji na riječi 'put' izražava iskustvo Izabranog naroda: lutanje, kamen spoticanja, obraćenje i povratak na pravi put, vodič koji pokazuje put, i tragovi koje narod slijedi.
Tematika o dva puta nalazi se i u Novom Zavjetu, produhovljeniji ali ništa manje zahtjevan. Kršćanin, mora birati između "uskog puta" koji se podudara s Božjim naumom i "širokog puta" koji ne brine o Bogu; između Boga i Bogatstva, između Duha i tijela, između života i smrti, između svjetla i tame ... Prvi kršćani, ukazujući na Krista i Crkvu riječju "put", izražavali su svoju želju da napuste pogrešan put prepuštajući se Isusovu vodstvu, usmjeravanju po njegovoj Riječi i sakramentalnom životu Crkve.
Evanđelje, u zaključku Govora na Gori, izražava, u nekom drugom obliku, temu o dva puta, dva stava pred Božjom riječi. Pronalazi svoje jedinstvo u riječi 'činiti' i 'provesti u djelo'. Potrebno je "činiti" volju Oca koji je na nebesima (r. 21), potrebno je "provesti u djelo" poslušane riječi (tema prispodobe o dva sina: Mt 21, 28-30). I prispodoba o dvije kuće na stijeni ili pijesku ukazuje na suprotnosti između samo "čuti" i "provesti u djelo". Nema kršćanstva bez konkretnog izbora (puta), a nema konkretnog izbora bez aktivnog angažmana (činiti a ne samo govoriti). Koliko su brojni, čak i u Božjem narodu, vješti govornici, beskorisni proroci, mudri tumači ... a koliko možda malobrojni angažirani kršćani, zauzeti za rješavanje problema, spremni osobno se dati!
Provjera našeg kršćanskog života ne odvija se na razini riječi, razmišljanja, neplodnih i dobrih namjera koje se nikad ne provode. Sama riječ, činjenica nije dovoljna: previše nam bježi, krhka je, promjenjiva; očarava i skriva, opčinjava i sugerira. Mjerilo provjere je u onom "činiti". Djelo se lakše kontrolira, neizbježno se suočava sa stvarima i događajima, otkriva ono što doista jest. Djelo može doživjeti neuspjeh, ali teško može sakriti svoj neuspjeh. Činjenice su javno svjedočanstvo: sude nas zbog onog što jesmo, oslobađaju nas ili osuđuju mnogo više nego same naše riječi. Djela su, zapravo, "dokaz" naših riječi.
Ipak, može se varati na dva načina: nagomilavanjem praznih riječi i nepotrebnih izjava, ali i gomilanje bezdušnih djela. I radnje i djela mogu zavaravati i postati prigoda za farizejsko zadovoljstvo, sigurnost, dokazivanje. Ako, s jedne strane, Isus upozorava one koji se zaustavljaju na riječima i tupom zazivanju imena Božjeg, s druge strane ne štedi niti one koji se pouzdaju u djela, one koji misle da se spašavaju djelima i praznim poštivanjem Tradicije i Zakona bez djelovanja za Boga. Vjera mora biti integrirana u život, odnosno svijest kršćanina ne smije biti razdijeljena u sebi, već duboko ujedinjavajuća. Razdvajanje vjere i života je ozbiljna opasnost za kršćane, posebno u neko vrijeme razvojne dobi, ili prije neke konkretne obveze.
Ako se naša vjera ne može svesti na „reći“, na jednu molitvu udaljenu od života, moramo, imati na umu da se ne može svesti niti na „činiti“. Posebno bi danas ovu činjenicu trebalo imati na umu, kada nas sve što je u društvu vodi mjerenju vrijednosti i događaja i ljudi na osnovi učinkovitosti, uspjeha, dobiti, napredovanja u karijeri ..., na temelju tog 'činiti' koji nema ništa od onog evanđeoskog. "Činiti", evanđeoski činiti nema nikakve veze s pojmovima "učinkovitosti" i "uspješnosti", naprotiv, vrlo često je to "činiti", s ljudske točke gledišta, okrunjeno neuspjehom i još paradoksalnije - porazom.
Ljudski govoreći, Kristov život nije završen uspjehom, nego najvećim ponižavajućim neuspjehom: osuda, napuštanje učenika, okrutna smrt na križu. Ali, upravo u tom neuspjehu svoje korijenje ima otajstvo spasenja i trijumfalna pobjeda Pashe.