Uz liturgijska čitanja 8. nedjelje kroz godinu razmišlja Sebastian Šujević

Nauk evanđelja je dvostruk: s jedne strane naglašava nemogućnost služenja dvojici gospodara (dva puta), a s druge ističe stav kršćanina pred pitanjima i brigama života. S jedne strane kraljevstvo Božje ne dopušta podjele, s druge strane izbor kraljevstva traži suverenu i neovisnu unutarnju slobodu pred svim ostalim. To je poziv da se odupremo obožavanju novca, obliku idolopoklonstva, i da imamo povjerenja u Boga, koji aktivno i zauzeto brine za svoju djecu. Ta ista briga izražena je riječima proroka Izaije u prvom čitanju jezikom suosjećajne i bezgranične nježnosti.
Temelj povjerenja čovjeka je sigurnost Božje vjernosti. Bog je "stijena" Izraela (Pz 32,4): Ovo ime simbolizira njegovu nepromjenjivu vjernost, istinitost njegovih riječi, čvrstoću njegovih obećanja, unatoč čovjekovoj nevjeri i njegovim stalnim povratcima idolopoklonstvu. Njegove riječi ne prolaze (Iz 40,8), njegova obećanja će biti održana. Bog ne laže, niti se povlači (Br 23,19). Božji plan, plan ljubavi, ostvarit će se bez greške (Ps 32,11). Čovjek, dakle, može živjeti u povjerenju. Bog bdije nad svijetom (Post 8,22), daje sunce i kišu svima, dobrima i zlima (Mt 5,45).
Božje lice u Bibliji lice je Oca koji bdije nad svojim stvorenjima i odgovara na njihove potrebe: svima daje u pravo vrijeme (Ps 144,15, 103,27); kako životinjama tako i ljudima. Ali Božja providnost manifestira se ponajviše u povijesti, ali ne kao tvrda sudbina koja pritješnjuje čovjeka lišavajući ga slobode, niti kao magična intervencija koja može zamijeniti ljudsku inicijativu, nego kao plan spasenja u kojem se sastaju i zajedno surađuju Bog i čovjek.
Ima onih koji očekuju od Boga sve ono što im je potrebno, od kiše do lijepog vremena, od uspjeha na ispitu do onog na poslu. Moli samo da bi dobio i nestrpljivo čeka. Pogrešan koncept povjerenja. Služiti se Bogom, umjesto da se služi Bogu.
Ima i onih koji od Boga ne očekuju ništa. Neki čak vjeruju da je povjerenje u Boga prepreka za uspjeh čovjeka: stavovi samodostatnosti i samoočuvanja.
Evo odlomka koji se može definirati kao "antievanđelje" korisno da se prodre dublje u bogatstva našeg evanđeoskog odlomka:
Vjerovati! Zašto vjerovati, koji je cilj? Vi kršćani stavljate Bogu u zasluge stvari koje mi već znamo živeći i bez njega. Vrijeme kada je išlo loše... narod se pobunio ... ali psovanjem priznavao njegovo božanstvo... Danas, Bog nas ne može razočarati, mi ne očekujemo ništa od njega. Bog nije ništa više od beskorisne ideje... " To je izazov današnjem kršćaninu. Imati puno povjerenje, ali ne pasivno.
Kršćanin, na temelju Isusovih riječi, ne nasjeda na naivno poimanje onih koji se oslanjaju pasivno i nestrpljivo na Boga, iako ponosni bezvjerac i dalje uklanja Boga iz svog horizonta. Kršćansko povjerenje u Boga je potpuno i bezrezervno, ali zbog toga ne pasivno i otuđujuće. Naprotiv od ovog povjerenja dolazi kršćanski aktivizam jer on zna da je njegov rad nastavak stvaralačkog Božjeg rada. On je Božji suradnik i kao takav „vječni graditelj". Zbog toga radi kao da sve ovisi o njegovom radu, ali također se oslanja na Boga kao da sve ovisi njemu.
Kozmos, nadahnut od Boga, unutarnjim dinamizom usmjeren je prema sve većem usavršavanju kojem samo Bog zna kraj. Bog je dao čovjeku da njime upravlja koliko mu njegov inventivni genij i nadahnuće dopuste. Čovjek se otkriva Božjim suradnikom, kovačem svoje sudbine na zemlji, jer sve je, napokon, stavljeno njemu na raspolaganje.