Politika i vjerski relativizam

Politika ne može prihvatiti vjerski relativizam, koji se sastoji u odobravanju vjerskih propisa svih religija. Vjerski propisi koji predviđaju tjelesno sakaćenje, žrtvovanje ljudskih bića, svetu prostituciju, prisilno segregaciju osoba, ograničavanje osobne slobode, fanatični vjerski integralizam, integralističko poistovjećivanje vjerskog i građanskog zakona, krnjenje dostojanstva žene, terorističke čine, mnogoženstvo i druge slične stvari politika ne bi smjela uzimati u obzir – tvrdi tršćanski nadbiskup Gimapalo Crepaldi, predsjednik Povjerenstva 'Ljubav u istini' pri Vijeću europskih biskupskih konferencija i predsjednik Međunarodnog odbora „Kardinal Van Thuan“ za promicanje socijalnog nauka Crkve.
Ako politika prihvaća vjerski relativizam, odnosno misli da su sve religije jednake, da su sve religije u konačnici iste, to je posljedica prihvaćanja filozofskoga relativizma, odnosno uvjerenja da se ne može spoznati istina, također i moralnog relativizma, dakle da se ne može spoznati dobro i zlo. Ako, primjerice, usvojim zakon da muškarac može ima više žena a ne obratno, to znači priznati da se razumski ne može pravdati jednakost između muškarca i žene. Vjerski je relativizam s tog gledišta štetan za cijelo društvo, zapravo temelji se na filozofskom i etičkom relativizmu, koji svoju snagu crpe iz vjerskog relativizma – smatra nadbiskup Crepaldi.
Slijedom toga ponekad useljenici u udomljeničkom društvu stvaraju relativizam, jer pogoduju poimanju da su sve religije jednake, dakle i svi sustavi načela i moralnih vrednota. To se događa kada politika ne vjeruje da razum može dosegnuti istinu i dobro. Vjerski pak relativizam još više srozava samopouzdanje razuma i potiče prihvaćanje vjerske prakse protivne naravnom moralnom zakonu – smatra nadbiskup Crepaldi.
Politika se u zapadnim društvima sve češće ima sučeljavati s ovim problemima: Jehovini svjedoci ne žele transfuziju krvi radije umiru; muslimani žele mnogoženstvo, neke afričke kulture obrezivanje žena, neke pak zajednice žele da lice žena bude sasvim pokriveno, u nekim državama žene ne mogu svjedočiti na sudu i tako redom. Politika mora odlučivati o svemu tome. Što će učiniti? Hoće li podnositi sve vrste ponašanja koja se pravdaju vjerskim razlozima?
Hoće li važeće zakone uskladiti s novim zahtjevima ili će usvojiti usporedne zakonodavne sustave? Zamjetni su mnogi znakovi političkog popuštanja pred tim problemima, što također raspiruje nesnošljivost. Politika, dakle i katolik u politici, neće moći dopustiti prakse i ponašanja koja krnje dostojanstvo osobe, tjelesnu cjelovitost, jednakost između muškarca i žene.
U tim se slučajevima ne može govoriti o vjerskoj slobodi jer je upitna zaštita ljudskog dostojanstva i pravednosti. O vjerskoj se slobodi može govoriti u kontekstu traženja istine, a ako se ona suprotstavlja istini o čovjeku onda se ne može priznati javnim pravom – primijetio je nadbiskup Crepaldi.
Isto tako ne može se nijekati politici da upravlja migracijskim valom vodeći računa o religiji, da u slučaju istovjetnih uvjeta radije prihvaća migrante jedne nego druge religije. Pri tome katolički političar mora uvijek biti svjestan još jednog vrlo važnog vidika: Što moja vjera, katolištvo, nudi politici? Pridonosi neovisnosti politike više ili manje od drugih religija. To je vrlo važno, inače u njemu blijedi shvaćanje o važnosti njegove vjere, za njega i za druge, i stoga će lakše odstupati od svojih uvjerenja na osobnoj i javnoj razini – tvrdi nadbiskup.
On se ima stalno oblikovati i treba biti oblikovan prema uzvišenosti svoje religije da može bolje prosvijetliti politiku i biti uvjeren da je kršćanstvo potrebno politici. Tako će se vidjeti da kršćanstvo može bolje prosvijetliti politiku i pridonijeti njezinoj opravdanoj neovisnosti. Kršćanstvo može bolje obrazložiti pojam osobe, koji se zahvaljujući kršćanstvu učvrstio na Zapadu, može bolje objasniti ljudske odnose polazeći od dogme o Presvetome Trojstvu, može bolje razvijati bratstvo među ljudima i tako redom – podsjetio je nadbiskup.
Politika je često neodlučna pred vjerskim relativizmom jer je izgubila povjerenje u sebe. No valja se pitati, koja religija može ojačati političko samopouzdanje, pomoći politici da prevlada nepovjerenje u sebe? Zna se da razum nije dovoljan, da često sumnja u svoje sposobnosti. Koja ga religija, ako ne kršćanstvo, može poduprijeti i voditi? – pita nadbiskup.
Vrlo je važno da katolički političar promisli o tim čimbenicima, inače će popustiti vjerskom i političkom relativizmu. Promišljajući, otkrit će važnost kršćanstva za politiku, dakle za javni život i laičnost politike, koja ima služiti svima; otvorit će novi prostor kršćanskoj vjeri, s njom će plodonosno dijalogizirati, smatrajući je povlaštenim sugovornikom za bolje shvaćanje općeg dobra i služenja čovjeku. On zna da njegova vjera može priteći u pomoć politici kada gubi povjerenje u sebe – zaključio je nadbiskup Crepaldi.