Kad sve dobro pogledamo, još se možemo samo čudom čuditi i Bogu zahvaljivati da Hrvatska
uopće funkcionira. Pokušajmo tek malo stati na loptu i vidjeti što nas je sve u posljednje
vrijeme pogađalo. Bivša Jugoslavija koja je ionako već bila velika Srbija usmjerena
prema stvarnom teritorijalnom obistinjenju što je potaknuto Memoradumom SANU-a a ratom
pokušano od Miloševića i svih koji su mu dali glas, jer su mu ga dali upravo za osvajanje
i stvaranje velike Srbije. K tomu se može pribrojiti i cvijeće koje je pratilo ratno
tenkovlje u pohod na Hrvatsku. Kad je rat završio, nakon nemilice poharanih i
pokradenih gospodarskih, kulturnih i vjerskih dobara, valjalo je zakoračiti u obnovu.
Da je bilo sve oslobođeno, još bi nekako išlo, ali zahtjevi za mirnom reintegracijom
istočne Slavonije trošili su živce da se političari nisu mogli posvema usredotočiti
na obnovu. Onda sva ta igra s Haškim sudom, to grickanje živaca sad s ovim, sad
s onim. Napokon i oni koji su od nas pomognuti pridružili su se tom grickanju, što
vidimo sada i s braniteljem Purdom. Ni Sveta Gera ni dunavske ade još nisu u našem
posjedu. Najnovije pak o Srbima kao konstitutivnom narodu u Hrvatskoj, a da pritom
ni okom ne trepnu pri činjenici da Srbi u Hrvatskoj imaju više prava nego Hrvati u
Vojvodini i Srbiji. Zar su oni stvarno Bogomdane veličine koje gaze sve što im smeta
i još se čude ako ih netko na to upozori. Čim nisu iznad drugih, odmah su ugroženi,
pa čine sve da ugrožavaju druge. Kad su se imali izjednačiti s drugima, počeli su
rat. Oporba pak sa svoje strane stalno prigovara kako vlada nije učinila ovo, ili
ono. A da je učinila, onda bi rekla zašto to, i zašto tako i tako unedogled. Zar stvarno
ne možemo, po domaću rečeno, stati skup, zar su stvarno stranački ili kakvi drugi
interesi prije općega dobra svega naroda? E pa onda nek i oporba zašuti i nek zasuče
rukave, kao što to traži od vlade. Nemojte misliti da branim vladu, ali i ovakvo grickanje
oporbe već stvarno ide na jetra kraj svih tih naših vrlih susjeda i navodno prijateljske
Europe.