Crkva u očima novinara

Vjersko novinarstvo je posebna vrsta novinarstva, budući da sadržaj koji valja prenijeti često zaokuplja prenositelja na posve drukčiji način od načina primjerice informativnog sadržaja nekog političkog ili športskog izvjestitelja – istaknuo je Joaquín Navarro-Valls, ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice od 1986. do 2006. godine, opisujući lik vjerskog novinara u predgovoru knjige „Crkva od papira“ autorâ Rodolfa Lorenzonija i Ferdinanda Tarsitanija. Tarsitani je na predstavljanju knjige 10. veljače, pojednostavljujući Navarro-Vallsovu misao, ustvrdio da posebnost vatikanista mora biti ta da „prenese osobno iskustvo koje smatra istinitim: ako nedostaje jedna od sastavnica, istina ili osoba, onda nije riječ o pravom novinarstvu – ustvrdio je Tarsitani.
Biskup Vincenzo Paglia vatikanistima pak priznaje neku vrstu „maloga učiteljstva“. Vatikanisti nisu kao i svi drugi novinari. Oni ne znaju da su vrlo važni. To što pišu doista se, pregledom tiska, vraća izvoru same vijesti: Crkvi i Kuriji, i stvara javno mnijenje. Kad bi vatikanisti bili svjesni svoje uloge, ne bi se usuđivali pisati – istaknuo je biskup te upozorio novinare da se moraju više baviti župama, pokretima; dopustiti da ih zaraze te stvarnosti. Isto tako, moji kolege koji se ograničavaju samo na politiku, krivi su što se zaboravlja raznoliki svijet Crkve i njezino bogatstvo – ustvrdio je biskup.
Postoji opasnost da se o vjerskom svijetu govori smo ako je po srijedi sablazan, nešto sumnjivo, bilo u katoličkoj sredini bilo u okviru drugih vjeroispovijesti. Luigi Accattoli, jedan od najcjenjenijih vatikanista, piše: „Nije se uspjelo dostojno izvješćivati o zbivanjima kod protestanata i pravoslavnih, osim kad je po srijedi politika i seksualnost, dva nepogrešiva pokretača zanimanja za vjersku informaciju. Smatram da se time valja baviti – kazao je Accattoli – jer je u središtu vjera, a ne politička snaga neke ustanove. Papinstvo je u prvom planu radi svoje „političke“ moći, no vjersko bi se novinarstvo imalo usredotočiti na aktualnost vjere, koja se živi i u nekatoličkim crkvama – istaknuo je Accattoli.
Usprkos neznatnom prostoru koji obavijesna sredstva namjenjuju vjeri, religija se ipak vraća na javnu pozornicu, nakon što je bila stiješnjena u privatnost. Taj je prostor ponovno osvojen dolaskom Ivana Pavla II., i postao je, po mišljenu mnogih, vremenski gledajući, a što priznaje i Navarró-Valls – najširi prostor novinske aktivnosti. Papa je misaone i moralne sadržaje pratio jednostavnim gestama, što su mediji cijeloga svijeta komentirali i prenosili. Sve je to pogodovalo gotovo vizualnom i, u svakom slučaju, javnom zamjećivanju religije i njezinih vrednota – primijetio je Accattoli.
Je li se što promijenilo s Ratzingerom? Novinari o tome imaju različita mišljenja, a pohvalno je što Accattoli, nazočan na rimskom susretu, analizirajući u knjizi objavljene intervjue nastoji otkriti to što novinari misle o Papi. Pretpostavljajući da neki smatraju papu „ljubaznim“, te da ga neki pak smatraju obdarenim „njemačkom ukočenošću“, novinari se ne slažu ni kad je u pitanju način Papina komuniciranja. Neki smatraju da se ovaj Papa u odnosu na Ivana Pavla II. ne može uopće poistovjećivati s bombastičnim rečenicama, još manje s neobičnim gestama, on naprotiv primorava slušatelja ili čitatelja na produbljivanje njegovih tekstova – primijetio je Accattoli.
Neki pak mašu s „Papinom dubinom“ te ističu da je potreban čin poniznosti da bi pisali o Papinu djelovanju, dok drugi smatraju da se papa Benedikt XVI. tijekom vremena „opustio“, odnosno postao svjestan potrebe toplijeg odnosa s narodom, premda ne govori često „golemim masama“ ipak se radije obraća onima „koji u sebi nose sjeme“ – smatra vatikanist Accattoli.
Zaključno, u posljednjoj knjizi nakladničke kuće 'Paoline' pripovijeda se sve što se zbiva izvan, unutra i u sjeni velike vatikanske kupole. Novinari laici i svećenici novinari, čak i oni koji više ne nisu u svećeničkoj službi, govore o svojim profesionalnim početcima i dospijeću, često slučajnom, na vatikansku stranicu. Beznačajna je naime prisutnost žena, što se ne može pravdati navedenim razlozima: teorijom o potrebi zamašnije pripreme i stručnosti u čemu su žene sporije ili zauzetošću za obitelj i djecu. I ovdje kao i drugdje ima prema ženama na pretek predrasuda. Nažalost, to je činjenica.