Prošlih smo dana spominjali kako nam vrli zapad nije dao da se radujemo višestrukoj
pobjedi nakon oluje. A bila je to od mnogih neočekivana pobjeda nad velikosrpskim
agresorom ponajprije, ali i nad velikosvjetskim oklijevalima koji su računali da će
se sve vratiti na prijašnje. A i sada se čini sve moguće u tom smjeru. No nama je
sada pobijediti same sebe i svoje razdvojenosti. Jedna je od tih u žarištu rasprava,
a riječ je o komunističkim zločinima nakon drugoga svjetskoga rata. Podijeljenost
i navijalaštvo, a ne nepristranost, javljaju se i u onih koji za sebe kažu da su neutralni
i objektivni, primjerice sociolog kojemu je Vjesnik navodno cenzurirao tekst. No za
sličnu takvu stvar u ljevičarskoj tiskovini uopće niti nema ne samo izraza nego ni
spomena. Kad spominjemo višestruku hrvatsku pobjedu, onda mislimo i na humanitarnu.
Prvo, hrvatske su izbjeglice, suprotno zapadnim strahovima da će preplaviti zapadnu
Europu, udomljene na Jadranu. A da ne govorimo koliko je Hrvatska bosansksohercegovačkih
izbjeglica primila, da bi onda njihovi političari poradili i još danas rade na tome
da se Hrvati u BiH obesprave. Danas inozemne novine poput Le Mondea i La
Croixa izvješćuju o strahovima Europe nad mnoštvom izbjeglica iz nemirne sjeverne
Afrike, pa se govori o njihovu zbrinjavanju u najkrajnjijem talijanskom otočiću Lampeduzi
ili se tek konstatira teško socijalno stanje. NZZ pak ističe samosvijest mađarskoga
premijera koji izričito veli da nitko ne će Mađarskoj pisati zakone pa ni Europa.
Vjerojatno su naučili iz povijesti kad su hrvatski političari u budimpeštanskom parlamentu
izjavljivali, tada još na latinskom, da kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone.