Uz liturgijska čitanja 6. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Sebastian Šujević

Isus nije došao dokinuti zakon nego ga dopuniti, provesti do ispunjenja, dati mu ono "više" da se nadiđe kao zakon, da se prihvati kao unutarnji izbor. U stvari, pravednost farizeja je ograničena na usklađenost s člancima zakona. Pravednost kršćanina ne ovisi ponajprije o jednostavnom poštivanju zakona, već o činjenici da su posljednja vremena ispunjena u Isusu i da je Isus u prvom redu došao pokoriti se zakonu u zajedništvu s Ocem. Krist uspostavlja novi kriterij moralnog vrednovanja: a to je osobna namjera.
U srcu se odlučuje pravi i najradikalniji stav čovjeka, tu treba biti pažljiv i dobro izabrati: to je veći zahtjev zakona, ono 'više' kojim ga Krist dovodi do ostvarenja i savršenstva.
Nije dovoljno ne ubiti, već i ne srditi se (Mt 5,21 s).
Nije dovoljno ne počiniti preljub, već ni poželjeti tuđu ženu (Mt 5,27 s).
Ne samo oprati ruke prije jela, već "očistiti" unutarnje u čovjeku (Mk 7,1-23).
Nije dovoljno podizati spomenike prorocima, već ne ušutkavati ih ubijajući ih (Mt 23,29ss).
Nije dovoljno reći: 'Gospodine, Gospodine ", već " činiti volju Oca koji je na nebesima"(usp. Mt 7,21).
Nije dovoljno izgovarati mnoštvo riječi u molitvi, već imati vjeru u dobrotu Boga našega (Mt 6, 7).
Nije dovoljno žrtvovati, ne koristi čin obožavanja i poštivanja zapovijedi, ako se na prvo mjesto u moralnom životu ne postave pravednost, milosrđe i vjera (Mt 9,13; 12,7; 23,23).
Zakon je čovjeku nametnut izvana.
Kad bi se Isus ograničio samo na produhovljenje zakona, njegovo usavršavanje bilo bi nepotpuno.
On cilja na slobodnu volju, na naše srce.
Krist je tu donio novost: ako Isus zahtijeva više, opravdanje nalazimo u onom "ali ja vam kažem“.
Krist je taj koji nam imponira, prvi nam je on dao primjer.
Ljubav prema neprijateljima, podnošenje i prihvaćanje patnje i progona mogući su kršćaninu jer je potaknut i uistinu nošen svojim uzorom - Kristom.
Kršćanin nije poslušan samo zakonu, već slijedi trag Krista, koji ga prethodi i koji postaje za njega model – zakon – oslonac, unutarnja snaga po daru Duha (Mt 3,11), nagrada - blagoslovna ljubav.
Isusove riječi pozivaju kršćanina na nešto 'više', učiniti korak prema drugom kao bratu i sestri.
Jasno nam je da nije dovoljno ne ubiti svog brata, treba ga poštivati, ne pristupiti olako, ne postavljati se većim i boljim.
Može se čovjeka ubijati riječima, jakom osudom, stavom prijezira. Možete ubiti brata izbjegavajući ga, gaseći njegov entuzijazam i njegove planove za dobro, ne dopuštajući mu da se slobodno izrazi.
Marginalizirani, stariji u domovima, psihički slabi, "daleki" ubijeni su našom okrutnom ravnodušnošću, nezainteresiranošću, udaljavanjem, našim uprtim prstom ...
Ne možemo častiti Boga ako nam je brat je obeščašćen, jer Bog je u svakom bratu kojeg susrećemo, osobito onom siromašnom, djetetu, u skromnom, prezrenom, u onima koje ponekad nazivamo i glupanima...
Ljubav muškarca i žene nije želja i sebična potraga za vlastitim zadovoljstvom.
Ljubav je željeti dobro dragoj osobi, ljubav je slobodan i oslobađajući susret.
Fizička privlačnost bez ljubavi znak je otuđenja i duboke nezrelosti, uskraćivanje slobode i dostojanstva osobe, pokušaj da se uništi druga osoba pretvarajući je u stvar, predmet.
Prava ljubav ukorijenjena u sveukupnosti osobe, uklapa se u jedinstveni tijek ljubavi koja je Bog, Ljubav koja daruje Sina: potpuni dar, jer Krist je dao svoj život za nas; Ljubav koja je "obećala da će biti prisutna u onima koji ga vole i iskrena srca čuvaju njegove riječi ".
Obitelj mora živjeti vrijednosti te ljubavi, ljubavi koja je duboko označuje i sjedinjuje.
Potpuni dar.
Ljubav u braku ili je takva ili je nema.
Ljubav koja se daje, pa i žrtvuje do kraja.
Riječi nisu izmišljene da bi ljudi njima varali jedni druge, već da bi svatko mogao drugome iznijeti vlastite misli. Varati druge značilo bi izobličiti riječ, pretvarajući je u sredstvo razdora i smušenosti, nasuprot jasnoće i zajedništva.
Krist nadilazi židovski zakon, daje svoju Ljubav i svoju Riječ – za nas nadahnuće i neiscrpan izvor života.