Uz liturgijska čitanja 5. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Danijel Koraca
Današnja liturgijska čitanja progovaraju nam o našem kršćanskom življenju. Naš život
je u stalnoj napetosti između svijeta i Kraljevstva Božjeg, u neprestanoj napetosti
između svjetla i tame, u neprestanoj dinamici naše svakodnevice i vremena odvojenog
za Boga. Sve to sačinjava naš, nazovimo ga obični, kršćanski život. Nije uvijek jednostavno
pronaći ravnotežu. Današnji užurbani način života, koji nas neprestano goni više i
brže, stalno u nekakvom trku, a cilj nam nije uopće jasan, ne dozvoljava nam da život
živimo kvalitetno. Kvantitetu, broj godina možda i nakupimo, ali često puta samo godine
površnosti, neostvarenosti, neispunjenosti, promašenosti. Da se to ne bi dogodilo
s našim životom potrebno nam je vrijeme u kojem ćemo promišljati Božju riječ, osluškivati
ono što nam on savjetuje. Ako to ne stižemo činiti svakodnevno, onda barem nedjeljom.
Posvetimo ponovno taj dan Bogu, jer posvećujući ga njemu, zapravo ga posvećujem sebi
i svome vječnom spasenju. Prorok Izaija kojeg slušamo u prvome čitanju nabraja
niz karitativnih djela kojima se zapravo mi kao ljudi ostvarujemo u svojoj potpunosti.
Čineći ih naša će svjetlost sinuti poput zore i naše će zdravlje procvasti. Isus nam
pak u evanđelju govori da smo mi svijetlo svijeta. Povežemo li ova dva čitanja možemo
na brzinu zaključiti da smo mi svjetlost ovome svijetu čineći djela milosrđa, ostvarujući
caritas. No, je li to sav sadržaj Isusove poruke? Želi li on nas kao nekakve karitativne
radnike ili ipak nekako drugačije? Kad bi sveli svu svoju kršćansku egzistenciju
samo na caritas, u njegovu uskom značenju pomaganja potrebitima, mi bismo promašili
svoju kršćansku egzistenciju. To se događa upravo onima koji bi htjeli vidjeti Crkvu
samo kao socijalnu ustanovu. Takvi ne shvaćaju njezinu ulogu, niti mogu razumjeti
odakle Crkvi ona nutarnja životna snaga. Odgovor na naša pitanja koji je redoslijed
i što je prioritet u kršćanskom življenju pronalazimo upravo u današnjoj liturgiji.
U popričesnoj molitvi molimo ovim riječima: „Bože, htio si da jedemo od jednog kruha
i pijemo iz jedne čaše. Daj da životom budemo jedno u Kristu i u radosti plodni za
spasenje svijeta.“ Na početku svega je Božja ljubav koja nam se dala u Isusu Kristu.
Isus je nas prvi ljubio i to do kraja, do prolijevanja vlastite krvi. Tom njegovom
spasenjskom darivanju Crkva se neprestano pridružuje slavljenjem Euharistije. Slavljenje
Euharistije, činjenje onoga što je on učinio njemu na spomen, ne znači samo obredno
ponavljanje Isusovih riječi i gesta s Posljednje večere, nego neprestano življenje
onoga što su te njegove riječi i geste označile: darivanje vlastitoga života za sve.
Potvrda riječi i gesta s Posljednje večere dogodila se na križu. U njegovoj smrti
svatko od nas doživljava da ga Isus voli do kraja. Blagovanje tijela i krvi Kristove
u Euharistiji osposobljuje nas da i mi po Isusovu primjeru ljubimo druge. Kršćanska
ljubav prema drugima nije obična simpatija, nije neko nagnuće. Kršćanin nije nekakav
filantrop bez objašnjenja, nego je on duboko prožet onim što je Isus učinio za njega.
Kršćanska ljubav ima za svoj temelj Božju ljubav. I tek ta ljubav me čini sposobnim
da volim svakoga, bez razlike, jer tako me je Gospodin naučio. Tek me ta ljubav osposobljuje
da moja ljubav prema drugima nije socijalni rad, nego je caritas, u punom značenju
njegove riječi. Reći će sveti Pavao: Caritas Christi urget nos – ljubav nas Kristova
sili, potiče. Stoga kršćanska ljubav nema samo horizontalnu dimenziju, nego joj prethodi
ona vertikalna – usmjerenost prema Bogu. U blagovanju tijela i krvi Kristove mi
svoj život ujedinjujemo s Kristovim. Na neki način prestaju one napetosti o kojima
sam govorio na početku. Život ujedinjen s Kristom omogućuje mi da u svijetu ne vidim
neprijatelja nego prostor za navještaj Kristove radosne vijesti. Život ujedinjen s
Kristom omogućuje mi da budem svijetlo i da svijetlo pobijedi tamu koja nas okružuje.
Život ujedinjen s Kristom ne razlikuje odijeljenost obične svakodnevice od vremena
posvećenog Bogu, jer čitav moj život na taj način postaje liturgija, postaje odgovor
na darovanu mi ljubav. U užurbanosti i trci vlastitoga života imam jasan cilj. Postavlja
se zapravo novo pitanje: Može li kršćanin-katolik bez Euharistije? Odgovor je vrlo
jednostavan: ne može. Kršćanin-katolik koji ne sudjeluje u Euharistiji Crkve zapravo
je kontradiktoran pojam. Ili živim za Euharistiju, u Euharistiji i od Euharistije
ili se ne mogu zvati kršćaninom-katolikom.