Tijekom svete mise u bazilici svetoga Petra Sveti je Otac prije podne zaredio pet
biskupa. U propovijedi je Sveti Otac, komentirajući liturgijska čitanja, istaknuo
da je i danas obilna žetva, o kojoj govori sveti Luka u Evanđelju: Žetva je velika,
a poslenika je malo! Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u svoju žetvu.
Ističući i današnju aktualnost tih evanđeoskih riječi, Papa je novozaređenim biskupima
rekao da ih Gospodin šalje u svoju žetvu. Morate surađivati u zadaći o kojoj govori
prorok Izaija: Gospodin me poslao da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim
rane slomljenih srca. Ljudska povijest Gospodinovo je polje, ljudima treba nositi
svjetlo istine, osloboditi ih nepoznavanja istine, što je prava žalost i siromaštvo
čovjeka, takvima valja naviještati Onoga koji je došao među nas. On nas uzima za ruku,
privlači nas k sebi, i tako ozdravlja slomljeno srce – kazao je Benedikt XVI. Komentirajući
evanđeoski izričaj 'žetva je obilna', rekao je da je to upravo i danas. Premda može
izgledati da većina današnjih ljudi okreće leđa Bogu a vjeru smatra zaostalom, ipak
postoji želja da napokon zavlada pravda, ljubav, mir, da se pobijedi siromaštvo i
patnja, da ljudi nađu radost. Ta čežnja postoji i danas, žeđ za nečim uzvišenim, za
dobrotom. Ljudi čeznu za Otkupiteljem, za Bogom, čak i tamo gdje ga niječu – rekao
je Papa. I danas je žuran rad na Božjem polju, i stoga bolno osjećamo istinu Isusovih
riječi: Radnika je malo. No istodobno shvaćamo da mi sami ne možemo poslati radnike
u njegovu žetvu, radnike može poslati samo On, a on ih želi poslati kroz vrata naše
molitve. Možemo dakle surađivati s Bogom moleći: Gospodine, pošalji radnike u svoju
žetvu. Otvori srca svome pozivu. Uslišaj našu molitvu – molio je Sveti Otac rekavši
biskupima da današnja liturgija opisuje njihovo poslanje da svijet otvore Bogu, da
posvuda zavlada njegova volja kako na nebu tako i na zemlji. Biskupska je služba opisana
kao suradnja s Isusom Kristom, kao sudjelovanje u daru Duha Svetoga, koji je sišao
na Isusa, ljubljenog sina Božjega – kazao je Papa. Govoreći o praktičnome življenju
Isusova poslanja, Papa je podsjetio na život prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu,
opisan u Apostolskim djelima: „Bijahu postojani u apostolskom nauku i zajedničkom
životu, lomljenju kruha i u molitvama.“ Tumačeći izraz „postojanost“ rekao je da je
ona jedan od četiri stožera kršćanskog života i glavna zadaća pastira, poslenika u
Gospodinovoj žetvi. Pastir treba biti neustrašiv, hrabar suprotstaviti se strujama
vremena, a to ne znači da ima biti krut i nepopustljiv. Mora biti poput stabla koje
je duboko ukorijenjeno u zemlju, jedino takvo stablo može rasti u visinu – ustvrdio
je Benedikt XVI. Govoreći pak o crkvenome zajedništvu, rekao je da je ono poput
lanca koji kršćane povezuje s onima koji su po Isusu upoznali i susreli Boga. Apostolsko
nasljedstvo taj lanac održava neprekinutim. Vaša je zadaća, draga subraćo, čuvati
katoličko zajedništvo. Znate da je Gospodin zadužio Petra i njegove nasljednike da
budu središte toga zajedništva, da budi čuvari svekolikog apostolskog zajedništva
i njegove vjere. Trsite se da ostane živa radost zbog velikog jedinstva Crkve, zbog
povezanosti svih mjesta i doba, zbog zajedništva vjere koja ujedinjuje nebo i zemlju
– potaknuo je Benedikt XVI. Osvrnuvši se na život prvih kršćana, rekao je da su
odmah shvatili kako se zajedništvo ostvaruje kroz lomljenje kruha. Stoga je Euharistija
„središte Crkve“, a to mora biti u životu svećenika i svakog vjernika. Lomiti kruh
znači s drugima dijeliti svoju ljubav. Društvena dimenzija nije moralni privjesak
Euharistije nego njezina sastavnica. Budimo pozorni da se vjera uvijek očituje u ljubavi
i pravdi jednih prema drugima, te da vjera nadahnjuje naš karitativni rad, da vjera
živi u ljubavi – kazao je Sveti Otac. Na kraju se Sveti Otac osvrnuo na četvrti
stožer kršćanskog života, odnosno na molitvu. Bila osobna ili zajednička, molitva
je uvijek „borba“ s Bogom, traženje Boga, i ujedno zahvaljivanje Bogu, jer se jedino
u dubini duše može naći uzvišenost života – zaključio je Benedikt XVI.