Opća audijencija srijedom

Na današnjoj općoj audijenciji i dvorani Pavao VI. u Vatikanu Sveti je Otac predstavio lik svete Ivane Arške, koju je nazvao uzorom svetosti za političke djelatnike, a je umrla u 19. godini, 1431. godine, koju katekizam Katoličke crkve u više navrata spominje, a posebno je bila bliska svetoj Katarini Sienskoj. Obje su bile žene iz naroda, laikinje posvećene djevičanstvu, dvije mističarke zauzete, ne u klauzuri, već u stvarnosti Crkve i svijeta svoga vremena – istaknuo je Benedikt XVI. dodajući da su možda najistaknutiji likovi onih „snažnih žena“ koje su na kraju Srednjega vijeka nosile svjetlo evanđelja u složena povijesna zbivanja velikog zapadnoga raskola i bratoubilačkih ratova u ondašnjoj Europi.
Ivana se rodila 1412. godine u Domremyju, u Francuskoj, u seljačkoj kršćanskoj obitelji. Nije znala ni čitati ni pisati, ali se njezinu dušu može upoznati zahvaljujući njezinim zapisanim izjavama na prvom procesu kada je bila osuđena, kao i izjavama svjedoka na procesu poništavanja prijašnje osude. Od samog je djetinjstva očitovala veliku ljubav i suosjećanje prema siromašnima, bolesnima i trpećima. Iz njezinih riječi doznajemo da joj je vjerski život kao mistično iskustvo sazrio već od trinaeste godine. Na poziv arhanđela Mihaela da ojača svoj kršćanski život i da se zauzme za svoj narod odgovorila je zavjetom djevičanstva, novom zauzetošću u sakramentalnome životu i molitvi, svakodnevnom sudjelovanju na misi, ispovijedi i čestoj pričesti, dugotrajnoj molitvi pred Raspelom ili Gospinom slikom. Suosjećanje s narodom koji trpi snažilo je njezin mistični odnos s Bogom, a to je najizvornije obilježje povezanosti između njezina mističnoga iskustva i političke misije – istaknuo je Benedikt XVI.
Ivana je početkom 1429. godine započela svoje djelo oslobođenja. Brojna svjedočanstva govore o neustrašivoj i odlučnoj sedamnaestogodišnjoj djevojci. Nadvladavajući sve prepreke susrela se s budućim francuskim kraljem Karlom VII. koji je u Poitiersu podvrgava strogom ispitivanju teologa. Oni su u njoj jedino vidjeli dobru kršćanku. Ona 22. ožujka 1429. diktira važno pismo engleskom kralju koji je s vojskom opsjedao Orléans, predlaže pravi mir u pravednosti među kršćanskim narodima. Prijedlog nije prihvaćen i stoga se mora uključiti u borbu za oslobađanje grada, što se zbilo 8. svibnja. Drugo pak njezino političko isticanje jest krunidba Karla VII. u Reimsu 17. srpnja 1429. godine. Provela je godinu dana s vojnicima naviještajući evanđelje. O njezinoj dobroti, hrabrosti i izvanrednoj čistoći postoje brojna svjedočanstva. Svi su se s njom rado družili, a ona je samu sebe opisala kao „nevinu djevojku“, odnosno djevicu – ustvrdio je Benedikt XVI.
Problemi nastaju kad je dopala u ruke svojim neprijateljima. Odvedena je u grad Rouen, gdje su je 30. svibnja 1431. crkveni ljudi potpomognuti teolozima s glasovitoga Pariškoga sveučilišta u dramatičnome procesu osudili na lomaču. Taj je proces potresna stranica svetosti koja rasvjetljava otajstvo Crkve, koja je, prema II. vatikanskom saboru „u isti mah sveta i potrebita čišćenja“. Njezini suci, teolozi, nisu imali ljubavi ni poniznosti da u mladoj ženi otkriju Božje djelovanje. Na um nam dolaze Isusove riječi da su Božja otajstva otkrivena malenima, a sakrivena su mudrima i učenima. Njezini suci nisu bili sposobni vidjeti ljepotu njezine duše: osudili su sveticu – rekao je Benedikt XVI.
Njezin priziv na papin sud, 24. svibnja, odbijen je. U zatvoru se posljednji put pričestila 30. svinja i odmah je odvedena na stratište. Zamolila je nekog svećenika da pred lomačom drži procesijski križ. Umrla je gledajući Raspetoga i glasno izgovarajući ime Isusovo. Nakon otprilike 25 godina pokrenut je proces za poništenje njezine osude, koja je 7. srpnja 1456. godine proglašena ništavnom. Na tom je dugom procesu utvrđena njezina nevinost i potpuna vjernost Crkvi. Papa Benedikt XV. je 1920. godine proglašava svetom – kazao je Papa.
Ime Isusovo, koje je zazivala sve do posljednjeg daška života, bilo je kao stalni dah njezine duše, kao kucaj njezina srca, središte čitavog njezina života. „Otajstvo ljubavi Ivane Arške“ jest potpuna ljubav prema Isusu i bližnjemu u Isusu i po Isusu. Ona je shvatila da ljubav obuhvaća sveukupnu stvarnost Boga i čovjeka, neba i zemlje, Crkve i svijeta. Isus je uvijek na prvome mjestu u njezinu životu, a upravo od nje potječe izraz: Našem se Gospodinu mora prvome služiti“. Ljubiti ga znači uvijek se pokoravati njegovoj volji. Sveta Ivana tvrdi s potpunim povjerenjem i predanjem: „Uzdam se u Boga moga Stvoritelja, ljubim ga svim svojim srcem“ – istaknuo je Sveti Otac dodajući:
Zavjetom djevičanstva, Ivana se isključivo posvetila jedinoj ljubavi – Isusu: to je njezino obećanje dano Našem Gospodinu da će dobro čuvati svoje djevičanstvo tijela i duše. Djevičanstvo duše je milosno stanje, vrhovna vrednota, za nju najdragocjenije u životu. Jedan od najpoznatijih zapisa iz prvog procesa upravo se na to odnosi: „Upitana znade li je li u milosti Božjoj, odgovara: Ako nisam, neka mi je Bog udijeli, ako jesam, neka me Bog u njoj očuva“. Za svetu je Ivanu molitva trajan razgovor s Gospodinom, koji prosvjetljuje njezin razgovor sa sucima i ulijeva joj mir i sigurnost. Ona s pouzdanjem moli: „Premili Bože, u čast vaše svete muke, molim vas da mi, ako me ljubite, objavite kako moram odgovoriti tim crkvenim ljudima – objasnio je Benedikt XVI.
Sveta Ivana promatra Isusa kao „Kralja neba i zemlje“, na svom je stijegu naslikala „našega Gospodina koji drži zemlju“, a to je slika njezina političkog poslanja. Oslobođenje je naroda djelo ljudske pravednosti, što Ivana čini iz ljubavi prema Isusu. To je lijep primjer svetosti za laike u politici, prije svega u teškim okolnostima. Vjera uvijek prosvjetljava čovjeka, a to je stotinu godina poslije posvjedočio i drugi veliki svetac, Englez, Thomas More. Ivana u Isusu kontemplira i čitavu stvarnost Crkve, nebesku i vojujuću Crkvu. Ona je tvrdila da su Gospodin i Crkva jedno. U Isusovoj ljubavi ona nalazi snagu da ljubi Crkvu unatoč tome što su je osudili crkveni ljudi – zaključio je Sveti Otac dodajući da je Ivana uvelike utjecala na Svetu Tereziju od Djeteta Isusa, a da nas poziva da nam molitva i pouzdanje u Boga budu nit vodilja u svakodnevnome životu.